TRIBINA

Tribina, održano je predavanje na temu: Stare srpske porodice koje su živjele u Varoši : Milojka Ceković i drugi

U prostorijama Društva,29.04.2015.g. održana je tribina na temu: Stare srpske porodice koje su živjele u Varoši : Milojka Ceković i drugi. Predavač Svjetlana Bajić.Veče posvećeno starim srpskim porodicama koje su živjele na Varoši, proteklo je u neobično prijatnoj i spontanoj atmosferi.
Prisutno oko tridesetak posjetilaca.
Postavljena je i prigodna skromna izložba starih predmeta iz kuće Anke Karan.
Područje na Varoši obuhvatalo je kuće koje su se nalazile blizu Stare pravoslavne crkve, uglavnom namjenjene za sveštenički živalj. U okviru Bosanskog sandžaka 1485. god. zabilježeno je da u Sarajevu ima 42 muslimanske, 103 hrišćanske i 8 kuća dubrovačkih građana. Mahale su imale svoje nazive. I tako je ova mahala dobila ime na Varoši. Zanimljivo je da se danas Kraljevića sokak ponovo zove Varoš. Tu su stanovale porodice Srndović, Malović, Perišić, Ceković. I danas neki od njihovih potomaka žive u Sarajevu.

Milica Kajević, domaćica večeri govorila je o svojoj baki "majki" Anki Kalufčić Karan, rođ. 1884, umrla 1971. god.

Rodila se, život provela i umrla u kući u ul. Miloša Obilića 6. Bila je poznata i cijenjena u čaršiji, velika humanitarka i jedna od osnivačica Doma za siročad u Sarajevu, zajedno sa Jokom Šiljak i drugim poznatim Sarajkama. Veoma religiozna, imala "svoju" stolicu u crkvi, poštovana kako od vjernika, tako i od svih komšija bez obzira na vjeru i nacionalnost. Mnoge Sarajlije su je posjećivale i tražile savjet od nje, i tako je dobila nadimak "Anka, Božija majka"

“Naša kuća za vrijeme praznika bila je puna gostiju, visokog sveštenstva i uglednih domaćina iz čaršije. Poslije praznika, hrana se raznosila siromašnim majkama, u studentske domove na Bjelavama.

Anka Karan je bila izuzetna žena puna mudrosti i savjeta za svakoga kome je trebalo pomoći. Ona nije bila samo ličnost, ona je bila institucija.

I sada, ako svratite u slastičarnicu Tip-Top gdje se pije dobra boza, čućete mnogo toga lijepoga o mojoj majki”- kaže Milica Kajević
                                                  Skraćeni izvod iz prezentacije Omaž mojoj baki Anki Karan, pročitan na Islamističkom fakultetu u Sarajevu, 20.4. 2008

Izvod iz predavanja o Cekovićima:
„Sredinom  XIX vijeka  iz Bijelog Polja u Sarajevo dolazi  Petar (Mije) Ceković rodonačelnik porodice. Kao i svi njemu slični, koji su „trbuhom za hljebom” dolazili u veća mjesta poput Sarajeva, započeo je sa dna socijalne ljestvice. Od prvih dana, kao podstanar živi kod dobro stojeće udovice Jovanke Hadžimarković (rođene Crnčević) koja je stanovala u sjevernom kraju čaršije u Kraljevića sokaku. Jovanka je, po tadašnjem običajnom pravu, kao udovica, naslijedila trećinu imovine od pokojnog muža i kupila kuću u Patkama.

Nakon izvjesnog vremena Petar i Jovanka sklapaju brak. U braku su imali petero djece: dva sina Mihajla i Ristu i tri kćerke: Saru, Sofiju i Jelu...
… Drugi Petrov sin Risto rodio se 1865. godine. I on se kao i otac uspješno bavio trgovinom, trgujući robom i sa istoka i sa zapada. To je mogao samo neko ko je dobro poznavao situaciju i na evropskom i na osmanskom tržištu, ko je imao trgovačke „žice” odnosno pronicljivosti i upornosti. On je svoje trgovačko umijeće sticao kod svog oca. No, Petar, rekli bi, nije živio i radio po onoj narodnoj – „pleti kotac kao otac”. Bio je ne samo vrijedan trgovac nego moderan, jer je na takav način vodio knjigovodstvo u deftere, bilježio sva primanja i izdatke.
U blizini stare Pravoslavne crkve zakupio je magazu (skladište) i dućan u kojem se obavljala razmjena robe i trgovina. Posao se razvijao, kapital se uvećavao,  pa više nije stanovao kod roditelja nego je 1901. godine kupio kuću od Stjepe Srškića na Varoši (danas ulica Mula Mustafe Bašeskije br. 49).

U ovoj kući, je prema kazivanjima gospođe Ceković kao i istraživanjima primarne izvorne građe dr. Ibrahima Tepića, 19. oktobra 1858. godine otvorena djevojačka škola Stake Skenderove. U prizemlju danas veoma oronule zgrade, obitovala je Stakina porodica. Na spratu se nalazila učionica, jedna manja prostorija za ručni rad i radna soba Stake Skenderove. Broj učenica i ugled škole rasli su iz godine u godinu (1868. školu je pohađalo 60 učenica u tri odjeljenja, a 1870. godine 120 učenica u pet odjeljenja). Škola je od prvobitne vjerske prerasla u svjetovnu, pa su je pohađale i kćeri uglednih turskih činovnika. Svojevrstan je kuriozitet da su Stakine učenice bile i dvije kćeri čuvenog valije Topal Osman paše. „

Tribinu Kluba žena Miss Irby oplemenile su i dvije studentice Muzičke akademije u Sarajevu: Lejla Čaušrević i Adna Mahić, otpjevavši dvije sevdalinke.

Održana promocija knjige poezije Željka Grahovca: U oba roda

Knjiga poezije „U oba roda“ autora Željka Grahovca, izdavač  Opća biblioteka „Zenica“, promovisana je u prostorijama Društva u četvrtak 12.03.2015. u 18:30 sati.  Promotori knjige, pored autora bili su književnica Ljubica Ostojić, pjesnik Elis Bektaš i novinar Đorđe Krajišnik.

''Knjiga je ugodno iznenađenje. To nije knjiga koju pročitate, sklopite i ostavite kao pročitanu. Ona uvijek emanira neka druga značenja, mogućnosti. Zanimljiva je i imat će svoju publiku'', kazala je u izjavi za medije Ljubica Ostojić. Knjiga ima 30 pjesama, koje pjesnik govori jednim dahom i govori iz jednog, u oba roda.

Grahovac kaže da se knjiga piše za vremena koja dolaze, te da u ovoj knjizi on relativizira klasični autorski koncept, a to znači da su čitatelj i pjesnik lice i naličje jednog istog i "uvijek imam sugovornika i u svakoj pjesmi je polarna konstelacija postavljena, ja i svijet, ja bivši, ja budući“.

''Ja smijem da zaustim da kažem sve u pjesmi. Poželjno je da kažem sve, ali ono iz čega se govori, mora da bude jedno. Apsolutno jedno i jedino. Da li je to bol, strast, smrt, esencijalizacija biti, koja je jedna. To je polarizacija. Ono iz čega govorim je jedno, ono što govorim je sve. Sve je ojezikovljenje'', kaže autor.

On ističe da sva energija koja prožima stihove nije posljedica njegove volje da nešto kaže, već se ona događa zato što uspijeva stalno održavati taj polaritet. Govoreći o knjizi, pjesnik Elis Bektaš je kazao da ova zbirka poezije predstavlja veliku poeziju koja se ugrađuje kao ugaoni kamen u čitavoj jednoj epohi, te iako to možda zvuči pretenciozno, ali ovakve zbirke ne nastaju često.

''Mi još uvijek sada samo mucamo, a tek će budućnost o njoj govoriti punim plućima. To je jedan dijalog pjesnika sa svijetom, sa samim sobom, sa lektirom koju je iščitao, ozbiljnom, bitnom. Knjiga koja nas može podučiti puno čemu kao čitatelje, knjiga koja se dotiče svih bitnih pitanja za čovjeka kao bića. Života, smrti, ljubavi'', kazao je Bektaš.

Održana Tibina:
Promjena dioptrije “nova Turska” i nova medijska percepcija BiH i Balkana

U četvrtak 26.02.2015, održana je Tribina Promjena dioptrije "nova Turska" i nova medijska percepcija BiH i Balkana. Pred mnogobrojnim gostima predavač sa Univerzteta iz Nikozije Slobodan Ilić je sjajno održao predavanje. Gosti su imali priliku da čuju nove informacije i poglede na situaciju u Turskoj i njene odnose i poglede prema zemljama Balkana, ali i da aktivno učestvuju u predavanju sa svojim pitanjima i komentarima.

Prof. dr Slobodan Ilić spada u vodeće autoritete iz oblasti intelektualne istorije Osmanske Imperije, sa posebnim zanimanjem za heterodoksni sufizam i heretičke pokrete u Maloj Aziji i na Balkanu od 12-16 vijeka. Studirao u Sarajevu, Beogradu i Bambergu. Predavao na Univerzitetu u Sarajevu, Bilkent University u Ankari, Eastern Mediterranean University u Famagusti i Near East University u Nikoziji. Potpredsjednik je Međunarodne asocijacije za osmanske i preosmanske studije (CIEPO) i član Izvršnog komiteta Međunarodne asocijacije za osmansku ekonomsku i društvenu istoriju (IAOSEH). Autor više monografija i brojnih naučnih radova, posebno iz oblasti islamskog misticizma. Učestvovao na međunarodnim skupovima u Bostonu, San Francisku, Vašingtonu, San Diegu, Londonu, Kembridžu, Parizu, Amsterdamu, Bonu, Berlinu, Frankfurtu, Majncu, Lajpcigu, Varšavi, Beču, Budimpešti, Segedinu, Zagrebu, Tirani, Retimnu, Istanbulu, Bursi, Ankari, Trabzonu, Konji, Kutahiji, Sivasu, Mersinu, Nikoziji, Tebrizu i Teheranu.

Hvala još jednom prof.dr. Slobodanu Iliću na njegovom iscrpnom izlaganju.

Održana Tribina posvećena Branku Ćopiću

SPKD PRosvjeta Sarajevo u četvrtak, 9.oktobra, u 19 sati održala Tribinu posvećenu Branku Ćopiću, jednom od najvećih književnika naših prostora.

1. januara navršiće se stotinu godina od rođenja pisca i pjesnika koji je obilježio djetinjstvo brojnih generacija stasalih na području bivše Jugoslavije - književnog "oca" Nikoletine Bursaća, mačka Toše i brojnih drugih likova uz čije smo doživljaje odrastali, tvorac neprolaznih djela poput "Orlovi rano lete", "Bašta sljezove boje", "Osma ofanziva", "Ne tuguj bronzana stražo" i brojnih drugih. Rođen je 1.1.1915. u Hašanima kod Bosanske Krupe, a život je okončao samoubistvom u Beogradu 26.3.1984.

Na Tribini posvećenoj stogodišnjici rođenja Branka Ćopića o njegovom književnom djelu govorila je magistrica filoloških nauka Vedrana Mijović-Pantelić, a o njegovom životu novinarka Merima Kurtović-Pašalić.

SPKD "Prosvjeta" SarajevoTribina, održano predavanje: "Atentat u Sarajevu 1914.: znak i odjek vremena"

- Istoričar i diplomata Slobodan Šoja istakao je tokom predavanja "Atentat u Sarajevu 1914 - znak i odjek vremena" da je duh Mlade Bosne ključ uspjeha BiH i koliko taj duh danas može pomoći.
Šoja smatra da činjenica da o duhu Mlade Bosne danas niko ne razmišlja govori ustvari o tome da se u ovoj zemlji živi u jednom zapuštenom društvu koje ne razmišlja o svojoj budućnosti.
On je tokom predavanja u prostorijama SPKD "Prosvjeta" pokušao na Sarajevski atentat pogledati na malo drugačiji način, ne upuštajući se u raspravu da li je Gavrilo Princip bio oslobodilac ili terorista, jer je za njega to potpuno nebitno pitanje.

"Mladi ljudi koji su se u Mladu Bosnu, bez razlike na religiju, udružili kao jedan snop, brisali su sve moguće granice i borili se za zajedničku ideju, a to je ideja slobode i pravde", rekao je Šoja.
On smatra da je potpuno pogrešno konstantno govoriti o dvije sekunde života Gavrila Principa.
"Princip je živio prije toga sasvim drugačijim životom, imao je drugačije ideje i to je suština priče koja je za mene važna. Dakle, do 28. juna. Sve ostalo je dio svjetske istorije za koju Sarajevski atentat znači samo neki mali okidač i ništa više", naveo je Šoja.
Šoja smatra da je mnogo toga urađeno na način da se 100 godina od Sarajevskog atentata ne obilježi na dostojanstven način.

"Prva stvar koja se dogodila jeste da država ne postoji i nije osnovala komitet koji bi bio zadužen za obilježavanje 100 godina od Sarajevskog atentata. Dakle nema sistema, sinhronizacije i to je dokaz i slika današnje države", istakao je Šoja.
On je napomenuo da je propuštena i prilika da se ostvari i dijalog među istoričarima u BiH, jer je posljednji sastanak istoričara iz svih dijelova zemlje bio 1990. godine u Sarajevu kada je razgovarano o islamizaciji BiH.
Šoja je istakao da je pisao Predsjedništvu BiH još prije tri godine kako bi 100 godina od Sarajevskog atentana bilo obilježeno na najbolji način.

Istoričar Slobodan Šoja izrazio je duboko nezadovoljstvo i gnušanje zbog mogućnosti izgradnje spomenika Franji Ferdinandu u Sarajevu, ocjenjujući da bi takva odluka zatamnila ugled "slobodarskog duha" Sarajeva u svijetu, a narugala bi se i zdravom razumu.
"O ovom pitanju, na žalost, ne vrijedi razgovarati racionalno, jer povod podizanju spomenika niti je racionalan, niti civilazacijski, već nacionalno-politički", rekao je Šoja.
Međutim, austro-ugarska vojska, čiji je Franja Ferdinand bio vrhovni komandant do svoje smrti, najveće zlo nanijela je Sarajevu i BiH poslije 28. juna 1914. pa do kraja Prvog svjetskog rata, navodi Šoja.

"Bilo je to vrijeme strašnog pogroma, naročito Srba, bezakonja, hapšenja i ubistava po kratkom postupku i zato austro-ugarska vojska ne može biti smatrana drukčije nego okupatorska i neprijateljska", zaključio je on
Čak i da je bio anđeo i svetac, konstatovao je Šoja, Franjo Ferdinand ne može imati spomenik u BiH, jer otkad postoji svijet nikad niko nije podigao spomenik okupatoru.

Među prisutnim gostima na Šojinom predavanju bio je i predsjednik Jevrejske zajednice Jakob Finci koji smatra da Prvi svjetski rat sigurno nije uzrokovan Sarajevskim atentatom niti ubistvom prestolonasljednika Austro-Ugarske Franca Ferdinanda u Sarajevu.

Neke zanimljive zabilješke sa predavanja:

„(...)Kad je u nedjelјu 28. juna 1914. desetak minuta prije jedanaest sati ujutro Gavrilo Princip ubio habzburškog  prijestolonaslјednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, malo ko je mogao vjerovati da je Gavrilo Princip zapravo smrtno ranio viševjekovno Habzburško carstvo. Izdisaju Carstva pomogli su uzdasi Jugoslovena za slobodom, ali su Austro-Ugarsku ipak na konačnu smrt osudili zapadni kabineti, oni čija ja riječ uvijek poslјednja. Nešto više od četiri godine poslije izbijanja, Prvi svjetski rat se završio sa dotad neviđenim višemilionskim bilansom mrtvih. U mrtve valјa uračunati i Gavrila Principa kome je nedostajalo šest mjeseci da doživi tako želјenu slobodu, da vidi smrt Austro-Ugarske i rađanje Jugoslavije. (...) - rekao je Šoja, pa nastavio - (...)Zašto je Gavrilo Princip pucao na Vidovdan 1914. i time svjesno zaustavio svoj vlastiti život u dvadesetoj godini? Da li se radilo o hiru jednog nezrelog mladića koji je bio opsjednut ubistvima, teroristi koga su hipnotisale i njime manipulisale neke mračne sile i crne ruke ili je Princip bio jedan izrazito osjećajni mladić koji je odrastao u društvu neslobode, nepravde i prezira i koji se s time nije mogao ni znao pomiriti pa je odlučio za univerzalne ideje herojski žrtvovati svoj život? Da bi se u potpunosti razumio osnovni motiv atentata u Sarajevu 1914, kao i njegovi pravi uzroci, neophodno je napraviti analizu karaktera habzburške uprave u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914. godine. Tvrdim da je svaka pojedinost iz bosansko-hercegovačke istorije u tom periodu organski povezana sa atentatom, odnosno da je punjenje Gavrilovog pištolјa započelo prvog dana ulaska Habzburškog carstva u Bosnu i Hercegovinu(....) - naglasio je istoričar - (...)Metak je putovao dugo, a usmjeravalo ga je more nezadovolјnika i slobolјubaca.(...) - Potom je Šoja rekao - (...)U suštini priča o civilizacijskim motivima pokoravanja Bosne i Hercegovine liči na savremene vojne intervencije u svijetu koje imaju za cilј uvođenje demokratije i slobode. Stvarni motivi osvajanja Bosne i Hercegovine bili su, naravno, drukčiji i mnogo konkretniji. Oni su bili političke, strategijske i ekonomske prirode. Na političkom planu, osnovni cilј Austro-Ugarske bilo je sprečavanje srpskih i jugoslovenskih nacionalnih ideja, nekompatibilnih sa širenjem Habzburgovaca na Balkanu. Na strategijskom planu, najvažnije je bilo osigurati dominantnu poziciju na osnovnim balkanskim putevima, a na ekonomskom planu cilј je bio ovladati svim bogatstvima Bosne i Hercegovine i osigurati trgovinske veze sa Istokom.(...) (...)Bilo kako bilo, - nastavio je Slobodan Šoja -  po ulasku Habzburškog carstva zemlјa je oživjela jednim sasvim drugim životom i uspon je bio očigledan. Uopšte gledano svi su bili zadovolјni što tiho i sigurno nestaju korupcija, anarhija, javašluk, nered, a što se uvodi red i zakon (Recht und Ordnung). Zbog toga je druga generacija lokalnog stanovništva postajala sve lojalnija prema novom gospodaru, naročito one grupe redovno snalažlјivih pojedinaca svih vjera. Stvaralo se jezgro Habzburškom carstvu iskreno lojalnih stanovnika muslimanske i pravoslavne vjere. Sve do kraja austro-ugarske uprave, međutim, ovo će jezgro ostati uglavnom malobrojno i ograničeno na privilegovane i bogate grupe lјudi, poglavito preduzetnika kojima je očuvanje Austro-Ugarske postao socijalno-politički interes. S druge strane, od prvog dana, Dvojna monarhija je uživala skoro jednoglasnu podršku katoličkog stanovništva koje je pozdravilo dolazak u Bosnu i Hercegovinu jedne stare katoličke dinastije.(...) - nastavlja Šoja - (...)Tokom vladavine, Benjamin Kalaj je neprestano pokušavao da produbi jaz među lokalnim stanovništvom. Još prije nego što će postati ministar finansija, Kalaj je, kao politički direktor Ministarstva spolјnih poslova Habzburškog carstva, poslao 1877. godine jedan memorandum caru Franji Josifu gdje je pomenuo da "vjerska podjela u Bosni i Hercegovini predstavlјa veoma povolјnu priliku za habzburške vlasti, priliku koju treba iskoristiti." Ova rečenica jednostavno sročena sa par riječi postaće usud Bosne i Hercegovine. Rušiće se carstva i kralјevine, režimi i vlade, dolaziće i prolaziće ratovi i vojske, mijenjaće se lјudi i običaji... sve će prolaziti samo će podjele postojano ostajati u Bosni i Hercegovini jer će se uvijek naći neko ko će taj otrovni korov dobro zalijevati. Kalaj je u potpunosti uspio u svojoj misiji dubokih nacionalnih podjela u Bosni i Hercegovini. Po tome će se najlakše pamtiti njegovo vrijeme jer poslјedice toga osjećaju se sve do današnjih dana i osjećaće se još dugo. (...) – Pojasnio je Šoja - (...)Dok je grupa omladinaca u Pragu bila uglavnom apstraktna i više literarna u svojim cilјevima, omladinski spontani pokret je uzimao revolucionarne oblike u Sarajevu i Zagrebu. To se od 1910. do 1914. naročito ogledalo u nizu pokušaja atentata u Sarajevu i Zagrebu na lokalne austro-ugarske vlastodršce. Prvi u nizu atentata dogodio se u Sarajevu. U junu 1910. Bosna i Hercegovina dobila je Sabor i ustav. Ono što se, međutim, dogodilo 15. juna 1910. prilikom otvaranja Sabora iznenadilo je mnoge, ali i najavilo novo vrijeme. Jedan mladi student iz Hercegovine, Bogdan Žerajić (1886-1910), pokušao je atentat na zemalјskog poglavara, generala Marijana Varešanina. Htio je da pred Evropom bude glasnik nezadovolјstva svojih sunarodnika kojima se već dugo činila nepravda. U jednom pismu od 12. januara 1910. Žerajić piše: “Osjećam svu tegobu položaja u kome se nalazim. Bijedno je naše stanje. Sve što je veliko i sveto, pravo i istinito, sve je umuknulo. To mora da boli čovjeka koji istinski osjeća.“ Žerajić je početkom juna 1910. htio da ubije cara Franju Josifa koji je bio u posjeti Sarajevu i Mostaru. Nije mogao, ali pošto je po svaku cijenu želio protestovati protiv opšteg stanja i žrtvovati svoj život za narodni napredak nekoliko dana kasnije pucao je u Varešanina(...) –zatim nastavlja, Šoja - (...)Solidarnost među jugoslovenskom omladinom naročito je bila vidlјiva početkom 1912. godine. U januaru 1912. izbile su u Zagrebu ulične demonstracije u kojima su se naročito isticali studenti i đaci. Protestovali su zbog samovolјe novog hrvatskog bana, Slavka Cuvaja koji je protiv demonstanta upotrijebio silu što je izazvalo ogorčenje omladine po cijelom jugoslovenskom prostoru. U znak solidarnosti izbile su 21. februara 1912. u Sarajevu identične demonstracije. Osamnaestogodišnji Gavrilo Princip je prvog dana učestvovao u tuči s policijom pa mu je razderano odijelo. Drugog dana bio je u prvom redu povorke od hilјadu dječaka koja je pošla u bolnicu da posjeti Saliha Šahinovića, đaka koga su žandari teško ranili. Uskoro će i preminuti. Često razmišlјam o smrti ovog dječaka koga su okrutno ubili okupatori u njegovoj zemlјi. Niko ga više ne pominje i niko za njim ne prolјeva suze. Nekad ga je, osim njegove porodice, oplakivao cijeli grad. Kad je Franjo Ferdinand ubijen usred njemu tuđeg Sarajeva, taj isti grad ga je više oplakao nego njegov Beč. Ali zato danas za Franjom Ferdinandom plače cijeli svijet a nema niko da plače za Salihom Šahinovićem. Izgleda da je i dalјe po savremenim mjerama aristokratska krv okupatora vrednija od sirotinjske krvi lokalnih boraca za slobodu. Neka ovaj navod barem malo ispravi istorijsku nepravdu koja je učinjena prema Salihu Šahinoviću. Nјegovu uspomenu treba oživjeti, ma kako to danas bilo teško u vremenu iskrivlјenih vrijednosti, bezosjećajnosti i pometenosti.(...) – Šoja u svom uvjerenju o Mladoj Bosni izjavljuje - (...)Mlada Bosna je bila skup produhovlјene omladine čiji se duh najbolјe izražavao ne samo u akcijama već u publicistici i književnosti. Svi članovi Mlade Bosne bili su ili strastveni čitači ili lјudi od pera. Gutali su knjige i o njima raspravlјali u kružocima. O Mladoj Bosni se može objektivno raspravlјati jedino ako napravimo neodvojivu spregu između političkog, socijalnog i umjetničkog. A oni su sve zajedno: borci i revolucionari sa knjigom u ruci, slobodom u srcu i pjesmom na usnama. – Zatim Šoja pokušava pojasniti slom jedne carevine - (...)Slom Austro-Ugarske može se objasniti i time što je kao polufeudalna država oduzimala svojim podanicima ono što su u Srbiji svi imali u izobilјu: slobodu. Srbija je svima bila simbol slobode i demokratije. Smatrali su da je Srbija istorijski pozvana da oslobodi svu neslobodnu braću i stvori slobodnu Jugoslaviju. Kad je Gavrilo Princip prvi put kročio na tlo Srbije, kleknuo je i polјubio zemlјu. Uz to su Slovenci i Hrvati jezički, kulturno i nacionalno bili neuporedivo bliži Srbima nego Austrijancima ili Mađarima. U ovim poslјednjim su vidjeli neprijatelјe, a u Srbima braću. Etničko jedinstvo Srba i Hrvata trebalo je predstavlјati osnovu buduće jedinstvene države. Granica između njih nije postojala u njihovim glavama. (...)
(...)Prije nego što je krajem juna 1914. godine došao u Sarajevo, na Franju Ferdinanda pokušana su tri atentata od strane jugoslovenske omladine. Kao da su se utrkivali ko će izvršiti atentat. Poslјednji pokušaj bio je fatalan. Izvršilac tog atentata bio je Gavrilo Princip, rođen 1894. u jednom siromašnom selu u zapadanoj Bosni. Pucnjevi iz pištolјa na krunisane glave ili predstavnike vlasti 1914. godine nije bila ni nova ni originalna pojava. Gavrilo Princip je uradio ono što su mnogi mladi Evroplјani već radili i što su stotine mladih Jugoslovena želјeli uraditi, uvijek s jednim i jasnim cilјem: izraziti svoje nezadovolјstvo zbog postupaka vlasti ili vladalaca. Gavrilo Princip je bio opsjednut atentatom na nekog visokog austro-ugarskog činovnika još od atentata Bogdana Žerajića, a Franju Ferdinanda je poželio ubiti još prije nego što je saznao da će doći u Bosnu i Hercegovinu(...) – zatim Šoja nastavlja -
(...)Nije nimalo slučajno što je baš Princip uspio da ostvari svoj san. Bio je najodlučniji, najstabilniji i psihički najjači od svih svojih vršnjaka istomišlјenika. Ni slutio nije u šta će se pretvoriti njegova nesumnjiva hrabrost. Petnaest godina poslije, nekadašnji član Mlade Bosne, profesor univerziteta i književni kritičar Pero Slijepčević (1888-1964), obratio se svim mrtvim atentatorima slјedećim riječima. “Počivajte mirno, naivni mladi junaci. Vi ništa niste izazvali. Dogodila se druga, inače česta stvar: lukavi, zreliji od vas, poslužili su se vašim dečačkim delom i protumačili ga kako je njima trebalo. To vaše delo bilo je čestita neka ludost, neoprezni jedan gest poniženih i uvređenih – ali kakvo je da je bilo, ono je vaše i samo vaše.“ – zatim je Šoja izrazio sumnje u naručioca atentata - Dva suštinska pitanja lebdila su kako prije sto godina tako i danas: ko je bio glavni inspirator atentata i zašto je obezbjeđenje Franje Ferdinanda bilo ispod svakog nivoa? (...)
Pokušavajući da sagleda sve detalje Šoja je rekao:-(...)Kad se objektivno sagleda čvrstoća ideje i ubjeđenja Mladobosanaca postaju besmislena tendenciozna tumačenja, bila ona istorijska ili umjetnička, da su Princip, Čabrinović i Grabež bili marionete u rukama Dragutina Dimitrijevića Apisa. Na psihološkom portretu Gavrila Principa najjača je linija koja predstavlјa apsolutnu samostalnost odlučivanja i potpunu nemogućnost manipulisanja. Nјegov karakter bio je neobično čvrst i nepokoleblјiv. To se najbolјe vidi po tome što je jedan od sedam atentatora, Danilo Ilić, koji je kao najstariji bio neformalni vođa grupe, dan uoči posjete Franje Ferdinanda Sarajevu, na izričiti zahtjev Đure Šarca da se obavezno odustane od atentata, naišao na jednog kao stijenu čvrstog Gavrila Principa koji nije želio ni slušati argumente Danila Ilića. A glavni argument je upravo bila informacija da je Đuro Šarac prenio poruku vođe organizacije Crna ruka, Dragutina Dimitrijevića Apisa, da se moraju obustaviti sve pripreme za atentat.
Činjenica da je Princip u odsudnom trenutku bez razmišlјanja odbio poslušati indirektni Apisov zahtjev najbolјe govori o tome da na Principa i drugove niko nije mogao uticati. Suviše su bili svoji, iskreni, odlučni i ubijeđeni da čine dobru stvar. Drugim riječima, u očima Gavrila Principa Apis je bio jedna potpuno nebitna ličnost. Princip, Čabrinović i Grabež su odveć dugo bili spremni da izvrše atentat na jednog visokog zvaničnika Habzburškog carstva da bi mogli razumjeti ili prihvatiti bilo koji argument koji bi ih pokolebao. Oni koji se ne boje smrti i koji žrtvovanje vlastitoga života za univerzalne ideale smatraju uzvišenim činom, nikad nemaju sluha za bilo kakva pragmatična tumačenja koja im liče na kukavičluk. Ovo je bila fatalna istorijska okolnost koja je atentat učinila neizbježivim.
Jedna druga fatalna istorijska okolnost, međutim, učinila je atentat mogućim. Bilo je to nedopustivo slabo obezbjeđenje koje je bilo predviđeno za Franju Ferdinanda. Kad je Franjo Josif bio u posjeti Bosni i Hercegovini krajem maja i početkom juna 1910. godine, obezbjeđenje je sasvim razumlјivo bilo savršeno i sa iznimno velikim brojem angažovanih lјudi za bezbjednost. Savremenici su pisali da se nepotpunost preduzetih mjera „prosto ne može opisati“ (baron Albert Marguti), a Edmund Glez-Horstenau otvoreno priznaje „neobičnu nebrižlјivost i neodstatak svih preduzetih mjera“. Uz to, General Potiorek, koji je lično bio odgovoran za bezbjednost Franje Ferdinanda, zaveo je u poslјednjih godinu dana politički rigorozne mjere protiv srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini što je njih već dovolјno ogorčilo. Dolazak Prestolonaslјednika stoga je samo pojačao postojeće nezadovolјstvo, naročito ako se zna da je posjeta bila predviđena na veliki srpski praznik, Vidovdan. Nije uzalud ni ambasador Srbije u Beču, Jovan Jovanović, upozorio zajedničkog ministra finansija, Leona Bilinskog da bi najbolјe bilo da Nadvojvoda odloži svoj put u Bosnu i Hercegovinu. Ovaj se uglušio na sva uporozenja pa se stiče utisak da je Franjo Ferdinand, strastveni lovac, ubačen u opasnu bosansku šumu na prvi dan otvaranja sezone lova, pri čemu Nadvojvoda ne bi bio lovac već lovačka meta.
Potiorek je, međutim, odlučivao o svemu i prepun arogancije nije slušao ničije savjete. I policija se pokazala nedorasla poslu jer je teško povjerovati da se osobe koje su već odranije sumnjive policiji slobodno šetaju po Sarajevu. Ostalo je nejasno zašto je šef policije za Sarajevo, Edmund Gerde, izričito naredio da se ne dira Nedelјko Čabrinović koga su policajci redovno viđali u gradu. Postoji podatak da je deset minuta pred atentat jedan policajac zaustavio Čabrinovića i tražio papire. Ovaj je izvadio iz džepa dozvolu boravka iz bečke policije. Otkud mu ta dozvola? Da li su neki bečki krugovi učestvovali u zavrjeri protiv Franje Ferdinanda koga su pustila da se u otvorenim kolima vozi kroz prepuno i neobezbjeđeno Sarajevo?
Ukratko, osim jake želјe da se žrtvuju za slobodu, Princip, Čabrinović i Grabež imali su velikog saveznika u nepostojećem obezbjeđenju. Dva sasvim dovolјna elementa da se ugasi život Franje Ferdinanda i zapali svijet. Sve negativno što su uradila dva najomraženija činovnika Austro-Ugarske, Benjamin Kalaj i Oskar Potiorek, i što je radikalizovalo i revolucionalisalo bosansko-hercegovačku omladinu, glavom je platio onaj ko je za to najmanje bio kriv, Franjo Ferdinand. Kao što Prestolonaslјednik nije bio kriv za stanje u Bosni i Hercegovini, tako je Gavrilo Princip najmanje kriv što je svijet bio spreman za jedan veliki i opšti rat.
U drami Borivoja Jevtića Obećana zemlјa, Princip je kazao: “Pred istorijom jugoslovenskog naroda, za koji smo se borili, mi ćemo drukčije biti suđeni“. Danas, medjutim, kad su svi tragovi Gavrila Principa izbrisani u Sarajevu i kad nesretnika ubijaju po drugi put, trezvenije zvuče riječi Ive Andrića iz 1926. godine: “Možda sva tragika herojstva i jest u tome: ne u kratkom bolu i oslobodilačkoj smrti koliko u tom što heroj, prešavši svojim delom onu kobnu liniju koja ga deli od običnih lјudi i svagdanjeg reda stvari, ostaje sam, nema roda ni prijatelјa, gubi svaku ličnu oznaku i postaje ono što naraštaji žele i onakav kakvim ga vremena čine.“
A u novo vrijeme, Gavrilo Princip je stalni predmet polemika, banalizacija i simplifikacija. O njemu se govori kao ubici, teroristi, heroju ili svecu. Sve je to suvišno i nategnuto i iznad svega nepotrebno. Mi čak nismo dostojni ni da hvalimo Principa, a kamoli da ga kudimo. Oni koji ga kude, grešni, ne znaju šta rade. Ni oni koji ga dižu u visine o njemu ne znaju mnogo i od njega prave ono što on nije. Svetac? Nemoguće, jer ateista ne sanja da postane svetac pa stoga nije primjereno poimati Principa kao sveca. Terorista? Tokom suđenja u oktobru 1914, Gavrilo Princip je priznao da je želio terorom ukloniti nepravde i ostvariti ideale. Međutim, taj teror Princip je sam definisao kao ubijanje lјudi na vrhu piramide, lјudi koji su simbol oduzimanja slobode. Niko danas to ne naziva terorom i zato treba biti oprezan kad se riječi od prije sto godina koriste u današnjem kontekstu koji je sasvim drukčiji. Heroj? Gavrilo Princip nije želio da ga zovu herojem niti se smatrao herojem. On je samo želio da se žrtvuje za potomstvo od koga ne očekuje da ga slavi, naziva herojem ili svecem, već da društvo za koje se žrtvovao samo bude svjesno njegove žrtve. Koliko smo mi danas svjesni te žrtve? Ako jedno društvo kritikuje svog anđela slobode i pravde, onda to najbolјe govori o društvu u kome živimo. Gavrilo Princip koji nije razlikovao niti dijelio lјude po nacijama i vjerama u današnjem nedostojnom i smutnom vremenu postaje osoba koja te iste nacije i vjere dijeli na pomen njegovog imena.
Šta su to loše uradili Mladobosanci Bosni i Hercegovini da ih ona danas tako prezire i stavlјa na stub srama, da briše njihove tragove, ukida ulice, mijenja imena mostova i muzeja? Pogotovo kad se zna da je u cijeloj istoriji BiH teško naći primjer kad su stanovnici BiH, pripadnici tri različite religije, ne razmišlјajući o razlikama medju njima, dijelili zajedničku ideju i vidike, imali iste cilјeve za koje su se zajednički borili. Mladobosanci su prvi u istoriji BiH pripadali toj grupi, a do danas je teško naći sličan primjer.
Društvo koje izgubi dostojanstvo i koje ne drži do slobode, društvo koje vrijeme provodi u proizvodnji i oživlјavanju mržnje, ludosti, podlosti i prevara, ne može cijeniti Mladu Bosnu i mladobosance. Da bismo bili svjesni vrijednosti ondašnje omladine, morali bismo biti barem malo bolјi nego što jesmo.  (...)“ Završava istoričar Slobodan Šoja svoju priču.

Održano književno veče sa piscima iz Srbije

Domaćini, moderator  i voditelj večeri urednik Tribine  SPKD Prosvjeta Sarajevo, Dejan Garić, promotor,  poznati književnik i esejista, Stevan Tontić

Veče ispunjeno lijepom besjedom i riječi, druženje sa piscima iz Srbije pred brojnom publikom i uvaženim gostima u okrilju Prosvjetinog doma u uluci Sime Milutinovića Sarajlije 1 protekao je u ugodnom razgovoru i novim saznanjima. Predstavljeni su pisci mlađe generacije, tako da je priča o njima i sa njima, zapravo, priča o savremenoj književnosti u Srbiji. Ukratko o našim gostima iz Srbije

:

Mladen Vesković

Šef Odsjeka za međunarodnu saradnju Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije
Mladen Vesković rođen je u Zemunu 1971. godine. Osnovne i master studije srpske i opšte književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Knjževni kritičar, esejista, urednik. Radi u Ministarstvu kulture i informisanja Republike Srbije. Autor dvije  knjige kritika i eseja.

Vuleta Žurić

Vuleta Žurić je rođen u Sarajevu 1969.godine. Godine 1993.dolazi u Beograd.
Do sada je objavio:
Knjige priča: Umri muški (1991), Dvije godine hladnoće (1995), U krevetu sa Madonom (1998), Valceri i snošaju (2001), Mulijin ruž (2003), Katenačo (2013);
Romani: Blagi dani zatim prođu (2001), Rinfuz (2003), Tigrero (2005), Crne ćurke i druga knjiga crnih ćurki (2006), Mrtve brave (2008), Narodnjakova smrt (2009), Nedelja pacova (2010);
Dobitnik nagrade „Stevan Sremac“ za roman Nedelja pacova (prvi partizanski krimić).
Radio drame: Omča od hartije  posvećena životu i smrti Bore Stankovića, Čovek bez peripetija, posvećena Milanu Rakiću, Ostrvo Uskoković, posvećena Milutinu Uskokoviću, Crni glas za belu hartiju, posvećena Emanuilu Jankoviću i Branin orfeum u zunzarinoj palati, posvećene Brani Cvetkoviću.
Priče su mu prvođene na nemački, engleski, grčki, španski, portugalski, poljski, italijanski,francuski,mađarski i slovački jezik.
Živi u Pančevu i piše za Novi magazin.

Alen Bešić

Alen Bešić rođen je 1975. godine u Bihaću. Diplomirao je i magistrirao na Odsjeku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.Objavio je: dvije knjige poezije Golo srce i dvije knjige izabranih književnih kritika i eseja„Labirinti čitanja“ (2006) i Nepouzdani obrazac ((2012).

Bavi se književnom kritikom, esejistikom i prevodi sa engleskog jezika. Za prevod je 2010. godine dobio nagradu Društva književnika Vojvodine.
Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za teoriju književnosti Polja  u kojem sarađuju brojni autori iz regije. Upravo zbog svestranog djelovanja u području  književnosti, ali i zbog poticaja saradnje autora različitih generacija iz razičitih država predložen je za nagradu 16. Međunarodnog susreta izdavača „Put u središte Evrope“ u Pazinu. 

Srđan Srđić

Srđan Srdić rođen je 1977. godine u Kikindi. Diplomirao na katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje se trenutno nalazi na doktorskim studijama.
Prvu nagradu za prozu na konkursu zrenjaninskog časopisa Ulaznica dobio je 2007. godine, kao i nagradu „Laza Lazarević“ za najbolju neobjavljenu srpsku pripovjetku 2009. godine. Dobitnik je stipendije „Borislav Pekić“ za 2010. godinu.
Objavljena djela:
Romani: Mrtvo polje (2010) i Satori (2013).
Za zbirku priča  Espirando (2013.) dobio je nagrade „Biljana Jovanović“ i „Edo Budiša“.
Priče Srđana Srdića prevedene su na mađarski, rumunski, ukrajinski poljski i albanski jezik.(autor priloga Ljubica Žikić prof.)

ODRŽANO POETSKO VEČE POSVEĆENO NAJNOVIJOJ KNJIZI STEVANA TONTIĆA:

"SVAKODNEVNI SMAK SVETA".

Pred mnogobrojnom publikom održano je poetsko veče posvećeno najnovijoj knjizi Stevana Tontića "Svakodnevni smak sveta"

Bila je to prilika da jedan od najvećih pjesnika, književnika i publiciste balkana promovira svoju najnoviju knjigu poezije. Riječ je o Stevanu Tontiću, srpski pjesnik i književnik. Bavi se pisanjem poezije, proze, eseja, kritika, antologija i prevođenjem sa njemačkog na srspki jezik., rođen u Grdanovcima kod Sanskog Mosta. Studije filozofije i socijologije je završio u Sarajevu, gdje je živio od 1967. do 1993. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući „Svjetlost“. U maju 1993. tokom rata napušta Sarajevo i odlazi u Nјemačku gdje ostaje do 2001.
Stevan Tontić, svojim impozantnim književnim opusom plijeni srca mnogih ljubitelja dobre poezije i djelima za koja prima prestižne nagrade, kao i mnogobrojnim djelima koja su prevedena, zastupljen je, sa pravom,  u brojnim antologijama u zemlji i svijetu. Neke od nagrada i objavljenih dijela:

• Nagrada lista "Mladost"“, 1971

• Šantićeva nagrada, 1985.

• Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, 1987.

• Rakićeva nagrada, 1994

• Zmajeva nagrada za knjigu Sarajevski rukopis, 1994.

• Nagrada grada Hajdelberga „Književnost u egzilu“, 2001.

• Kočićeva nagrada, 2009.

• Antićeva nagrada, 2010

Bibliografija:

• Nauka o duši i druge vesele priče, Veselin Masleša, Sarajevo (1970)

• Tajna prepiska, Svjetlost, Sarajevo (1976)

• Naše gore vuk, R. Ćirpanov, Novi Sad (1976)

• Hulim i posvećujem, BIGZ, Rad i Narodna knjiga, Beograd (1977)

• Crna je mati nedjelјa, Nolit, Beograd (1983)

• Tajna prepiska i druge pjesme, Svjetlost, Sarajevo (1984/85)

• Prag, Svjetlost, Sarajevo (1986)

• Ring, BIGZ, Beograd (1987)

• Izabrane pjesme, Veselin Masleša, Sarajevo (1988)

• Moderno srpsko pjesništvo (velika knjiga moderne srpske poezije od Kostića i Ilića do danas), Svjetlost, Sarajevo (1991)

• Sarajevski rukopis, Vreme knjige, Beograd (1993) (2. dopunjeno izd. Stubovi kulture, Beograd 1998)

• Lirika, Dnevnik, Novi Sad (1995)

• Moj psalam (Mein Psalm), Edition Neue Wege, Berlin (1997)

• Tvoje srce, zeko (priče raskomadanog romana), Filip Višnjić, Beograd (1998)

• Olujno jato, Glas srpski, Banja Luka (2000)

• Blagoslov izgnanstva, Glas srpski, Banja Luka (2001)

• Sveto i prokleto, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad (2009)

• Anđeo mi banu kroz rešetke, Kulturni centar Novog Sada (2010)

SPKD "PROSVJETA" SARAJEVO TRIBINA:

Književna scena Društva pisaca Bosne i Hercegovine i SPKD „Prosvjeta“ Sarajevo održala književnu večer posvećenu DRAGOSLAVU JANJIĆU

Dana 22.05.2013.g u Domu pisaca u Sarajevu održana književna večer posvećenu Dragoslavu Janjiću. Povod: godišnjica smrti i nova knjiga iz Janjićeve književne ostavštine drama „Veleposlanik“.

U uvodnom govoru Željko Ivanković i Ljubica Ostojić, a u književnom dijalogu Željko Grahovac, Hadžem Hajdarević, Georgina Janjić i Enver Kazaz.
Urednica i voditeljica programa  Fadila Nura Haver, sjajno, kao i uvjek, je vodila program.

ODRŽANA TRIBINA:

"JEDNA PRIČA O PARIZU"

Pariz je zapravo Francuska – Francuska je samo periferija Pariza – uobičajena rečenica izgovarana od svih zaljubljenika u ovaj grad. To je jedinstveno mjesto u kome sve  izgleda drugačije i grad u kome je sve moguće. Pariz, grad svjetlosti, koji je inspirisao mnogobrojne pjesnike i umjetnike vjekovima, grad ljubavi, prelijepih građenina, kulture, mode, uživanja. Sa Ajfelovog tornja vide se Jelisejska polja, Trijumfalna kapija, katedrala Notre Dame, bazilika Sakr Ker, Olimpija, Opera, Trg Komkord, Vandom, Bastilja, Luvr i Sena kako ovaj grad dijeli na pola… Pariz nije samo ogroman grad na obali jedne male rijeke pune suza, već  grad beskrajnih nadanja i iščekivanja u kome su se rađale i gasile najveće ljubavi, grad mode u kome su njeni najveći podanici padali na kolena da bi zaprosili ljubav svog života, možda baš na aveniji Montanj, tu ispred izloga Diora....Pariz je zapravo jedna ideja.

Nije slučajno ni to što je Napoleon iz Pariza pošao u osvajanje svijeta da bi ga poklonio svojoj Žozefini, niti što je Marija Kalas u njemu umrla zaboravljena, usamljena i napuštena. U njemu je jedna princeza zbog svoje ljubavi izgubila život i tamo ostavila svoje posljednje riječi – Volim te...
Radoslav Marjanović, hodoljubac, ispričao je neobičnu priču o ovom gradu i kroz bezbroj slajdova pokazao kakav Pariz on voli. Ponovo su se čule nezaboravne šansone Edit Pjaf, Šarl Aznavura, Iv Montana... uz koje smo se i mi zaljubljivali i voleli...

Pozivamo Vas na tribinu pod nazivom: “Jedna priča o Parizu”.

Izlagač: Radoslav Marjanović;
Moderator: Dejan Garić.

Gosti : Nj. E. Rolan Žil, ambasador Francuske u Bosni i Hercegovini sa suprugom.

Tribina je u četvrtak, 25. aprila u 19, 00 sati u Sarajevu, u prostorijama Društva, u ul.Sime Milutinovića-Sarajlije br.1

Četvrtak u 19 sati u prostorijama SPKD Prosvjeta (Sime Milutinovića Sarajlije 1), održana je  tribina: Jovan Dučić - između рјеsništva i diplomatije"

Tribina je organizovana povodom 70 godina od smrti velikog srpskog pjesnika, putopisca i diplomate. O Dučiću jе govorio Ratko Orozović, dok jе stihove čitao Miki Trifunov. Moderator je bio Dejan Garić.

Dučić је bio srpski i bh. Pjesnik i jedan od najznačajnijih simbolista. Rođen u Trebinju, 17. februara 1871, a odrastao i u Trebinju i u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i nižu gimnaziјu. Nakon školovanja u Somboгu i učiteljevanja vratio sе u Mostaг, gdje zaјеdnо sа Alеksоm Šаntićеm osniva književni časopis Zora. Diplomatsku karijeru zароčео је 1907, te ostatak života proveo u Carigradu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Каiru, Bukureštu.
Za svoga života Dučić se ipak najviše istakao kao pjesnik. Svoju prvu zbirku pjesama objavio је u Моstaru 1901, а drugu u Beogradu 1912. Pisao je i prozu: nekoliko eseja i studija o piscima. Njegova "Acta Diplomatica" (Diplomatska pisma) objavljena su posthumno u SAD-и (1952) i bivšoj Jugoslaviji (1991). Umro је u SAD-и 7. Арrilа 1943. i sahranjen је na pravoslavnom groblju "Sveti Sava“ u Libertyvilleu. Živоt u tuđini mu je budio nostalgiju za zavičajem koja se оdražava i u njegovim pjesmama. Pjesnikovi posmrtni ostaci su 2000g., prema njegovoj želji, preneseni u Trebinje. (tekst pripremila Ljubica Žikić)

SPKD „Prosvjeta“ Sarajevo- Tribina
povodom 70 godina od smrti velikog srpskog pjesnika, putopisca i diplomate, pozivamo Vas na  predavanje:
„JOVAN DUČIĆ –između pjesništva i diplomatije“

Besjeda: Ratko Orozović;
Stihove govori: Miki Trifunov;
Moderator: Dejan Garić.

Sarajevo, četvrtak, 11.04.2013.g. u 19 sati.Prostorije Društva, ul. Sime Milutinovića-Sarajlije br. 1

Održana Tribina u četvrtak, 21.02.2013. godine u 19:00 sati u prostorijama Društva:
„Mitologija starih Slavena na području BiH“

Tribinu koju je vodio moderator Dejan Garić pred prepunom salom „Prosvjete“sjajno održao prof. Toni Petković.

„Mitologija naših predaka i danas je prisutna u našim životima... “- rekao je predavač Toni Petković i nastavio- „ Nasljedstvo nekadašnje slavenske mitologije vidljivo je u običajima i vjerovanjima na našim prostorima, a imena slavenskih božanstava poput Peruna, Svaroga, Velesa, Triglava i drugih su i danas prisutna u nazivima mjesta, planina i rijeka“.

Toni Petković, u saradnji sa kolegama sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu istraživao je ostatke i prisustvo slavenske mitologije i naslijeđa na području Bosne i Hercegovine.

Pozivamo Vas na tribinu:
„Mitologija starih Slavena na području BiH“

Mitologija naših predaka i danas je prisutna u našim životima. Nasljedstvo nekadašnje slavenske mitologije vidljivo je u običajima i vjerovanjima na našim prostorima, a imena slavenskih božanstava poput Peruna, Svaroga, Velesa, Triglava i drugih su i danas prisutna u nazivima mjesta, planina i rijeka. Toni Petković, u saradnji sa kolegama sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu istraživao je ostatke i prisustvo slavenske mitologije i naslijeđa na području Bosne i Hercegovine.

Predavač: Toni Petković, istraživač slavenske mitologije
Moderator: Dejan Garić

Sarajevo, četvrtak, 21.02.2013. godine u 19:00 sati u prostorijama Društva, ul.Sime Milutinovića-Sarajlije br.1

ODRŽANO PREDAVANJE „SVETI SAVA U SRPSKOJ ISTORIJI I TRADICIJI“

Svetogorski monah, prvi arhiepiskop autokefalne Srpske arhiepiskopije, zakonodavac, književnik, diplomata i hodočasnik, pravoslavna crkva ga slavi kao sveca, te ga obilježava 27. januara. Njegov uticaj je naročito vidljiv u oblasti umjetnosti, književnosti i školstva.
Rekao je jerej Boško Tošović, teolog o Svetom Savi pred mnogobrojnom publikom u prostorijama Društva.

Kao moderator: Dejan Garić
Održano, Sarajevo, četvrtak 31.01.2013. god., prostorije Društva,  ul. Sime Milutinovića – Sarajlije br.1 u 18:00 sati.

ODRŽANO PREDAVANJE NA TEMU

"ISTORIJAT SPKD "PROSVJETA" SARAJEVO

(1902.-2012.)"

povodom jubileja 110 godina od osnivanja Društva

Predavač prof. dr.Dejan Đuričković             

Promotor: Milica Kajević, predsjednica Kluba žena Miss Irby

Pred prepunom salom u prostorijama Društva, održano je predavanje povodom jubileja 110 godina od osnivanja SPKD "Prosvjeta". Prof. dr. Dejan imao je ne tako lak zadatak, da iz bogate riznice istorije Društva izdvoji najbitnije detalje iz istorije Društva i koji bi stali u okviru sat vremena predavanja.

"Srpsko prosvjetno-kulturno društvo „Prosvjeta“ obilježava  110 godina od svoga osnivanja. Kako smo mi, u cjelini, društvo diskontinuiteta, kako se u nas započeto olako prekida a teško obnavlja i nastavlja, to je doista rijedak jubilej. U svom istorijskom trajanju tri puta prekidana, „Prosvjeta“ je, srećom, uvijek obnavljana i nastavljala da vrši svoju prosvjetnu i kulturnu misiju. To znači da je, mimo svih istorijskih mijena i potresa kroz koje je prolazila, postojao dobok razlog i opravdanje njenog postojanja, jedna posebna narodna potreba za njom..."- rekao je u uvodnoj riječi prof. dr. Dejan Đuričković i nastavio izlaganje koje je bilo popraćeno sjajnim slajdovima, sa starim i novim fotografijama svih dosadašnjih predsjednika, naslovnicama svih izdanja, kao i svim naslovnicama časopisa Bosanska vila kao dokaz o radu i djelovanju Društva.

Kompletan tekst o istorijatu "Prosvjete" prof. dr. Dejana Đuričkovića, možete pročitati u časopisu Bosanska vila br.53-54,promocija časopisa je u naredni četvrtak 20.12.2012.g u 19 sati u prostorijama društva ul. Sime Milutinovića Sarajlije br.1

ISTORIJAT SPKD "PROSVJETA" SARAJEVO (1902.-2012.)

Četvrtak, 13.12.2012.g. održaće se Tribina, kao završna manifestacija obilježavanja 110 godina postojanja Društva. Prof.dr. Dejan Đuričković će govoriti o istorijatu  SPKD „Prosvjeta“ Sarajevo (1902 -2012).

Predavanje će pratiti video prezentacija o svim predsjednicima Društva od Riste Hadži-Damjanovića do Save Vlaškog.

...

Predavanje će biti održano u prostorijama Društva u ul. Sime Milutinovića -Sarajlije br.1 u 19 sati

Tekst pod nazivom „SVI NAŠI PREDSJEDNICI“ – Primus inter paris, autorice Ljubice Žikić, sa fotografijama i biografijama biće objavljen u narednom broju „Bosanske vile“.

ODRŽANA TRIBINA SIMO MILUTINOVIĆ SARAJLIJA

Povodom obilježavanja jubileja 110 godina postojanja Društva održano je još jedno od niza predavanja, ovaj put o velikom bardu pisane riječi Simi Milutinoviću Sarajliji.

Poslije krasne uvodne riječi novinara i putopisca Slobodana Stajića, održano je lijep zbor-hvalospjev pred punom dvoranom Društva, predavača Radoslava Marjanovića o buntovniku i poeti Simi Milutinoviću Sarajliji, popraćeno bogatim nizom fotografija i njegovih pjesama o velikanu srpske književne riječi, a po izboru autora predavanja.

Radoslav Marjanović ukratko o Simi Milutinoviću Sarajlilji: "Simeon je rođen u Sarajevu 03. 10. 1791. godine i umro u Beogradu 30. 12. 1847.g. Izuzetno plodnog autora lirskih i epsikih pjesama, eseja, istorijskih i drugih knjiga. Bio je poliglota, svjetski putnik, učitelj Petra II Petrovića Njegoša, član Velike Masonske lože Srbije, političar, diplomata i mnogo toga.Pariz-Sarajevo. Sena i Miljacka. Ajfelova kula (1889) i Ajfelov most (1893). Triumfalna kapija i Vječna vatra. Sve sam ti rekao!"

ODRŽANA PROMOCIJA DVIJE KNJIGE POETESE DARE SEKULIĆ

U prepunim prostorima SPKD Prosvjete, sinoc je odrzana promocija dvije knjige poezije velike poetese Dare Sekulić: Viseći most i Udari mora. U svečarskoj godini, 110 godina od postojanja Prosvjete, uspjeli smo i na to ponosni, da naša Prosvjeta objavi dvije knjige poezije danas najveće živuće srpske i bosanskohercegovačke pjeasnikinje Dare Sekulić.
Promotor i recenzent knjiga je Stevan Tontić. Izbor stihova je čitao Mladen Kaurin,mladi pjesnik i saradnik Prosvjete.

Moderator i organizator promocije je bila Milica Kajević, predsjednica Kluba žena  Miss Irby.
U muzičkom dijelu promocije učestvovale su Nevena Ćeklić, klavir, Jelena Čamur sopran, i ženski trio Milice Čamur.

Izveli su kompozicije Ljubavni snovi, F. Lista i Podmoskovske večeri u troglasju.
Svim posjetiocima podijeljene su dvije knjige poezije Dare Sekulić.

Tribina SPKD "Prosvjeta" Sarajevo:

Uz blagorodan pozdrav pozivamo Vas na tribinu posvećenu

Simi Milutinoviću -Sarajliji

Poeta i ustanik kome se divio i Gete

Neposredni i posredni sabesjednici:

bard pisane riječi Čedo Kisić, ambasador Slobodan Šoja,

predavač Radoslav marjanović i moderator Slobodan Stajić

Sarajevo, četvrtak, 29.11.2012. g. prostorije Društva u ul. Sime Milutinovića -Sarajlije br.1 u 19 sati

NOĆ POSVEĆENA GRČKOJ

NOĆ POSVEĆENA NARODNOJ REPUBLICI KINI

  Besjeda sa otvaranja „Kineske noći“   Otvarajući 9. februara tribinu posvećenu Kini, u prisustvu i najviših predstavnika kineske ambasade u BiH, moderator Slobodan Stajić je rekao:    Vaša Ekselencijo, ambasadore Vang Fuguo, poštovani gospodine Deng, drage Sarajlije i uvaženi sabesjednici, cijenjeni  kormilari „Prosvjete“, predvođeni predsjednikom Miloradom Krunićem...   izražavam dragost što mi je ove hladne, ali u našim srcima tople noći, u „Prosvjetinom“ hramu kulture, pripala čast da otvorim „Kinesku noć u Sarajevu“, kroz koju će vas riječima i slikom, kroz osam storija i uz vlastiti performans, voditi uvaženi predavač Radoslav Marjanović. Stoga svima blagodarim i izražavam jedno veliko kinesko Še-Še (ili na našem  hvala) Ali, prije nego što dam riječ Njegovoj Ekselenciji da vam se obrati, a zatim i gospodinu Marjanoviću, želim da i sam iznesem nekoliko utisaka. Proputovao sam mnoge zemlje, mora i ostrva, idući tragom Odiseja, Aleksandra Makedonskog, Sulejmana Veličanstvenog, vitezova Svetog Ivana... ali nikada nisam doživio i takve čarobnosti kao putujući Kinom, djelimično i tragom Marka Pola. To je najbajkovitija zemlja koju sam vidio. Jer promenaditi Zabranjenim gradom, lelujavim Hramom neba, penjati se Kineskim zidom, osluhivati čarobne zvuke svirajuće fontane prelijepog Siana, najistočnije kapije nekada znamenitog Puta svile, na obalama rijeke Vej, diviti se terakotnim vojnicima i konjanicima iz Lintonga, kao i megalopolisu Šangaju i meandru i šetalištu Band...  to je nešto kao da prizivate stvarne snove i kao da pored vas hoda istorija.  Najzad, tu je valjda i najbajkovitiji kutak koji sam ikada vidio, jezero Kunming, nedaleko od Pekinga, gdje tihuje nekadašnje ljetno odmorište kineskih imperatora. Tu vas dočekuju pagode, ljupke palate sa još ljupkijim krovovima, prekrasni mostovi, među kojima i onaj sa 17 lukova, kamena lađa i kineske gondole, kipovi, vještačke stijene, te mirisni vrtovi i šetališta na jednom terasastom brežuljku, koji se ogleda u zelenkastim jezerskim vodama. Od 1998. Kunming je uvršten i među Uneskove dragulje. Upravo zbog svega toga, nakon poklonjenja tom jezeru odlučio sam da u njegovim smaragdnim vodama simbolično zauvijek pohranim i svoje novinarsko pero iz drevne Agre, kojim sam decenijama ispisivao svoje storije. Jer ljepšu blagodarnost za sve što sam vidio u Kini  nisam mogao ni da zamislim. Kina je po svemu čudesna zemlja.

Ne samo što je najmnoljudnija na našoj planeti i druga po ekonomskoj moći, odmah iza SAD, već i što nas svojom drevnošću već 5.000 godina godina obasipa darovima jedne neprevaziđene civilizacije. Kinezima pripada bar pola svjetskih pronalazaka, od baruta, ali u mirnodopske svrhe, do najobičnijeg češlja. A njima dugujemo i prva poznanstva sa „božanskom travom“ ili „darom bogova“ ženšenom, zatim čarobnim napitkom čajem, sve do sladoleda, za koji su znali prije 4.000 godina. Ostavili su nam i prve štampane zapise, znatno prije Gutenberga. A praotac prve štampane knjige bio je dalekog 11. maja 868. Vang Ki. Imali su i jedinstveni jezik nušu, kojim su govorile samo žene.  Kina je  pradomovina i fudbala. I tako redom... Vrhunsko stvaralaštvo prati Kineze i danas.   To je zemlja koja se danas  ponosi najdužim prekomorskim mostom na svijetu, dugim fantastična 42 kilometra, najvećom branom „Tri klisure“, željeznicom Peking - Lasa, koja se penje do nebeskih visina i preko 5.000 metara, kao i najbržim vozom, koji gotovo leti hitrinom od 486 kilometara na sat. Imao sam priliku da se u Šangaju vozim vozim koji razvija brzinu od „samo“ 431 kilometar na sat.  Kina je i zemlja nestvarnih brojeva. Samo građana koji se prezivaju Li ima 98 miliona! Dakle, više nego što Balkan ima stanovnika. Pa i kompoziciju koju slušamo komponovao je  Den Li Jun. To je zemlja u kojoj godišnje diplomira pet miliona studenata, a samo u Šangaju radi 50.000 ljekara. Taj megalopolis priprema se i za najvišu zgradu u svijetu, koja će biti visoka cijeli kilometar. A trenutno Hong Kong ima najviše oblakodera u svijetu, više od  8.000. Vaša Ekselencijo, Dragi sabesjednici,.. Privodeći kraju ovu besjedu  želim da napomenem još samo dvije stvari. Kinezi svoju zemlju zovu Džunguo, što znači središnja zemlja. Slično kao što su i drevni Grci svoje Delfsko proročište u Fokidi smatrali središtem, pupkom svijeta,  iznad kojeg su sesusrela dva Zevsova orla.  Ali umjesto Zevsovih orlova, u Kini su se susreli nebeska i ovozemaljska ljepota, koje plijene i zauvijek osvajaju dalekog namjernika. Stoga i kada odlazite iz Kine, vi se ne rastajete od nje. A koliko je tanano opisati  tu nestvarnu ljepotu, poslužiću se jednom paralelom. Kada su jednog od najslavnijih britanskih novinara svih vremena Džefrija Grina, kojeg sam imao priliku da upoznam 1972. godine,  upitali kako bi opisao igru slavnog Pelea, on je  rekao da je to nemoguće. „To bi bilo isto kao kada biste opisivali  kakve je boje vjetar“, rekao je slavni novinar. Nešto slično mogao bih reći i za Kinu.  Blagodarim na pažnji i molim Njegovu Ekselenciju da vam se obrati...“

--- U odjavnoj besjedi, nakon obraćanja ambasadora Vang Fuguoa i divnog predavanja Radoslava Marjanovića u osam storija, koje je potrajalo oko 40 minuta,  moderator  je rekao: „Dragi sabesjednici, stigli smo i o kraja naše večerašnje promenade. Blagodarim svima na ovoj divnoj noći, a posebno našem dragom gostu, kineskom ambasadoru Vang Fuguou. Kao i našem kormilaru Radoslavu Marjanoviću, koji nas je vodio kroz ovu noć. 

Nismo slučajno odabrali  da tribina počne tačno u 18 sati i 28 minuta, osamnaestog dana Nove kineske godine u znaku Zmaja. Jer, po vjerovanju Kineza, broj osam je najsretniji. Tako su i Ljetne olimpijske igre u Pekingu 2008, počele osmog avgusta, tačno u osam sati, osam minuta i osam sekundi.  Sudbina i hir moćnih samo nisu htjeli da to budu i 28. ljetne igre, već 29. Taj sretni broj gotovo svuda vas prati u Kini, pa i u nebesima. Tako sam primijetio, dok sam letio avionom od Šangaja do Pekinga, da je i na svim presvlakama ispisano osam osmica! Ali, Kineze taj broj prati i u inostranstvu. Nije slučajno, upravo juče, 8. februara, u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, u sklopu Sarajevske zime, ambasador Vang Fuguo otvorio i predivnu izložbu tradicionalne kineske umjetnosti rezanja papira, sa sportskim motivima. Predlažem vam da neizostavno posjetite tu izložbu. A rastajući se ove noći od vas mogu samo da kažem, da „Prosvjetina“ tribina, zajedno sa vama, nastavlja naše zanosno putovanje svijetom. Poslije Grčke, Levanta, Kariba i Nove Gvineje, ove noći upoznali smo i Kinu, a uskoro ćemo i Iran i sredozemni otok Santorini,  kao i dvije daleke afričke države Senegal i Gvineju Bisao. Još jednom hvala i Še-Še, od vašeg moderatora i dvojice ljudi koji su se brinuli da sve prođe najbolje i s tehničke strane, Zlatka Ristića i Zorana Draškovića.“     

Veče posvećeno velikom srpskom svetitelju Sv. Savi

- U prostorijama SPKD «Prosvjete» održano je veče posvećeno velikom srpskom svetitelju Sv. Savi. Uz prigodan program: Legende o Sv. Savi, Nastup vokalnog mješovitog ansambla «IHOS» i etno pjesama, pod umjetničkim rukovodstvom Valentine Cvijetić-Dutina, podjelom II dijela stipendija, poklon knjigom «Bajkovita zemlja,Kina», autora S. Stajića i filmom «Put u goru» Nebojše Ilića, beogradskog režisera, ovo veče je bilo svečano i dostojanstveno. Organizovali su ga: Milica Kajević, Rašo Marjanović, Slobodan Stajić i Ratko Orozović, uz tehničku podršku Zlatka Ristića

NOVE KNJIGE

NAŠA IZDANJA: KATALOG