Dana 13.08.2015.g. u 20 sati otvorena je izložba Praški odrazi u Nacinalnoj galeriji BiH. Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta” Sarajevo je u periodu nakon svog osnivanja, od 1902. do 1924. godine, stipendiralo 25 umjetnika koji su likovne akademije završavali u mnogim značajnim likovnim centrima Evrope, kakvi su Pariz, Minhen, Beč ili Prag. Kulturna klima u Evropi s početka 20. vijeka učinila je Prag jednim od značajnih centara likovne umjetnosti – gdje su sve značajne izložbe iz Pariza odmah bile prenesene u ovaj grad. Tako su studenti Likovne akademije i praška kulturna javnost bili upoznati sa djelima Ogista Rodena, Edvarda Munka, francuskih impresionista i postimpresionista, Henrija Matisa, Pabla Pikasa...

U začecima bosanskohercegovačke likovne umjetnosti, dakle na samom njenom početku, bilježe se imena školovanih slikara koje je stipendirala ili na drugi način pomagala “Prosvjeta”, a koji su svoje umjetničko zrenje vezali za Likovnu akademiju u Pragu i profesora, velikog hrvatskog umjetnika i pedagoga Vlahu Bukovca. Riječ je o Peri Popoviću, Todoru Švrakiću, Branku Raduloviću, Jovanu Bijeliću i Kosti Hakmanu.

Pero Popović, Todor Švrakić i Branko Radulović će 1907. godine u Srpskoj školi u Sarajevu otvoriti prvu izložbu domaćih slikara u Bosni i Hercegovini, pod patronatom i u organizaciji Srpskog prosvjetnog društva “Prosvjeta”. O toj izložbi je mnogo pisano, i ona uistinu predstavlja kamen temeljac u razvoju domaćeg slikarstva i likovne kritike.

Autorica izložbe Ivana Udovičić izjavila je da je izloženo oko 100 djela autora Pere Popovića, Todora Švrakića, Branka Radulovića, Jovana Bijelića i Koste Hakmana, od kojih je većina rađena tehnikom ulje na platnu, kao i određen broj crteža, skica i akvarela.
Dodala je da su na izložbi zastupljeni svi periodi i najreprezentativniji dio opusa petorice autora - od đačkih radova i prvih skica do remek djela koja su uvrštena u antologiju bh. slikarstva. Riječ je o zbirci Umjetničke galerije BiH, čiji se pojedini eksponati ubrajaju u antologijska ostvarenja bosanskohercegovačke likovne umjetnosti. Takođe, neka djela izlagana su iznimno rijetko, tako da predstavljaju svojevrsno osvježenje i daju cjelovitiji uvid u opuse pojedinih autora.

Osim što predstavlja djela bogate galerijske kolekcije te raskriva pojedinačne umjetničke opuse, izložba je koncipirana na način da dočara atmosferu Praga s početka 20. vijeka, da ukaže na karakter Praške akademije i njezine najvažnije profesore, te na značaj te institucije u formiranju i razvoju ovih slikara za vrijeme njihovog boravka u Pragu

Autor predgovora za katalog izložbe Vojislav Vujanović istakao je da umjetnici čija su djela izložena svojom vrijednošću i stvaralačkom snagom urastaju u vertikalu duhovnih vrijednosti čitavog bosanskohercegovačkog prostora..

Katalog izložbe u boji, će biti nezaobilazna literatura u proučavanju značaja i uticaja Praške likovne akademije na početak i razvoj srpskog slikarstva, a time i na razvoj slikarstva u Bosni i Hercegovini.U prodaji je na izložbi po jedinstvenih 10,00 KM Fotografije u katalogu uredila Lejla Voljevica.

Autor Projekta Ljubica Žikić;

Autor izložbe: Ivana Udovičić;

Uvodni esej u Katalogu: Vojislav Vujanović;

Tehnička postavka izložbe: Mihret Alibašić – Micko;

Galerija fotografija sa otvaranja izložbe priredila Lejla Voljevica:

Održan PRESS u povodu izložbe

Praški odrazi

O najavi izložbe na PRESS konferencijigovorili su predsjednik Društva prim.dr. Savo Vlaški, predsjednik Upravnog odbora Društva Dejan Garić, autor izložbe Ivana Udovičić i likovni i književni kritičar Vojislav Vujanović autor uvodnog eseja u katalogu koji prati izložbu.

Predsjednik Društva prim.dr. Savo Vlaški rekao je da će izložba biti jedan od doprinosa predstojećem velikom kulturnom događaju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevo film festivalu.

Autor predgovora za izložbeni katalog Vojislav Vujanović ističe da su gotovo svi umjetnici čija će djela biti postavljena vezani i za prosvjetno-pedagoško djelovanje.
Baveći se biografskim podacima, podsjeća da četvorica (izuzev Branka Radulovića) potječu iz Bosanske krajine.
Vujanović zapaža i detalj da zamišljena geografska crta između mjesta u kojima su ovi umjetnici rođeni obrazuje polumjesec.
Tražio je, kaže, te s radošću našao i poetsku dimenziju u njihovim djelima, od skica do završenih remek-djela.

Autorica izložbe Ivana Udovičić ističe da Umjetnička galerija BiH rado ugošćuje ovako velike likovne događaje kao što je izložba nekadašnjih "Prosvjetinih" stipendista.

Izložba je sufinansirana sredstvima Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.

OSNOVNI BIOGRAFSKI PODACI O PROSVJETINIM PROSLAVLJENIM STIPENDISTIMA – SLIKARIMA KOJI SU SE ŠKOLOVALI NA LIKOVNOJ AKADEMIJI U PRAGU (1904 – 1920)

Todor Švrakić

Todor Švrakić (Prijedor, 10. mart 1882.- Sarajevo, 5. decembar 1931.) bio je prvi školovani slikar sa prostora Bosne i Hercegovine koji je 1906. godine završio likovnu akademiju u Pragu .
Sa 16 godina odlazi u Beograd gdje pohađa privatnu slikarsku školu Riste i Bete Vukanović, da bi školovanje produžio kod Paje Jovanovića u Beču, a kasnije i u Pragu.
Godine 1911. u Sarajevu otvara slikarsku školu, prvu te vrste u Bosni i Hercegovini.
Radio je kompozicije portrete i pejsaže, od kojih je najpoznatiji zvanični i jedini portret Nikole Pašića, predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije. Izlagao je 1911. godine u Pragu, i na svim izložbama „Medulića“, zatim u Rimu 1911. i na svim jugoslovenskim izložbama u to vrijeme. Smatran je jednim od najboljih srpskih akvarelista.

Branko Radulović

Branko Radulović (Mostar, 1885. – Skoplje 1916.) je prva znanja stekao u Srpskoj crtačkoj i slikarskoj školi u Beogradu, koja je upotpunio na Likovnoj akademiji u Pragu i naknadnim usavršavanjem u Parizu. Počeo je slikati u duhu akademskog realizma, a onda je usvojio poentilistički potez kista. Neka njegova djela rađena početkom druge decenije među najboljim su primjerima impresionizma u bosanskohercegovačkom slikarstvu. Slikao je motive iz Praga, Mostara i Pariza. Njegove portrete odlikuje profinjenost i skladan kolorit. Bio je zastupljen na izložbi „Plenerista“ u Beogradu 1960.

Pero Popović

Pero Popović (Prijedor 1881. – Sarajevo 1941.) diplomirao je na Likovnoj akademiji u Pragu 1909. godine. Nakon završetka studija bavio se slikarstvom i pedagoškim radom. Radio je kao profesor u banjalučkoj, a potom sarajevskoj gimnaziji.

Kosta Hakman

Kosta Hakman (Bosanska Krupa, 1899.- Opatija 1961.). Poslije studija Likovne akademije u Pragu, usavršavanje nastavlja u Beču, Krakovu i Parizu. Od 1930. godine radi kao profesor crtanja na arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Beogradu, a zatim i kao profesor Akademije likovnih umjetnosti. Glavni dio njegovog opusa čine pejzaži, mrtve prirode i interijeri u duhu „poetskog realizma“. Bavio se grafikom. Samostalno je izlagao u Beogradu (1929, 1931., i 1936.). Posmrtna izložba mu je priređena u Beogradu 1963. godine.

Jovan Bijelić

Jovan Bijelić (Bosanski Petrovac 1886. Beograd, 1964.) je dvije godine učio slikanje kod Čeha Jana Karela Janovskog. Godine 1909. odlazi u Krakov, gdje je upisao Akademiju likovnih umjetnosti i pohađao ju je do 1913.godine. Potom je otišao u Prag gdje je studirao na tamošnjoj Akademiji. Od 1919. godine živio je u Beogradu i poznat je kao izvrstan pedagog i kroz njegov atelje prošla je čitava plejada mladih srpskih slikara. Između dva svjetska rata Bijelić je učestvovao na svim važnijim jugoslovenskim izložbama u zemlji i inostranstvu.

Pozivamo Vas na otvaranje izložbe

PRAŠKI ODRAZI
Prosvjetini stipendisti školovani na Likovnoj akademiji u Pragu 1904-1920.
Umjetnička galerija BiH, Sarajevo
od 13. avgusta - 06. septembra 2015.

Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ Sarajevo je u periodu od svog osnivanja 1902 – 1924. godine stipendirala 25 umjetnika koji su likovne akademije završavali u mnogim značajnim likovnim centrima Evrope: Pariz, Minhen, Beč ili Prag. Kulturna klima u Evropi s početka 20. vijeka učinila je Prag jednim od značajnih centara likovne umjetnosti – gdje su sve značajne izložbe iz Pariza odmah bile prenesene u ovaj grad. Tako su studenti Likovne akademije i praška kulturna javnost bili upoznati sa djelima Ogista Rodena, Edvarda Munka, francuskih impesionista i postimpresionista, Henri Matisa, Pabla Pikasa...

U formiranju bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i na samom njenom početku bilježe se imena školovanih slikara koje je stipendirala ili na drugi način pomagala „Prosvjeta“, a koji su svoje umjetničko zrenje bili vezali za Likovnu akademiju u Pragu i njihovog profesora, velikog hrvatskog umjetnika i pedagoga, Vlahu Bukovca. Riječ je o Peri Popoviću, Todoru Švrakiću, Branku Raduloviću, Jovanu Bijeliću i Kosti Hakmanu...

Pred nama je Katalog ,koji će biti nezaobilazna literatura u proučavanju značaja i uticaja Likovne akademije u Pragu na početak i razvoj srpskog slikarstva, pa samim tim i na razvoj bosanskohercegovačkog slikarstva.(dio iz predgovora predsjednika Društva prim.dr. Save Vlaškog u katalogu sa izložbe "Praški odrazi".)

Mala igra magije: Hercegovina je rađala pjesnike, Krajina – likovne umjetnike. I, ako se poslužimo vizuelnom metaforikom, onda smo u situaciji da kažemo kako su krajiški likovni umjetnici, svojim mjestom rođenja, oblikovali izvjesni mjesečev srp. Srp čiji se početni rog začeo u Banjoj Luci podržavajući imena nekoliko slikara, među kojima spominjemo samo neke – Božidara Nikolića, te čuvenu banjalučku četvorku: Duška Simića, Bekira Misirlića, Alojza Ćurića i Envera Štalju. Hrbatom srpa stižemo do Prijedora u kojem nam se odzivaju: Pero Popović, Todor Švrakić, Milan Četić, Sreten Stojanović, Branko Miljuš, Veso Sovilj; sljedeća nam je stanica Novi Grad sa imenom Stojana Ćelića, potom, preko Lazara Drljače iz Blatne, stižemo do Bosanske Krupe i imena Envera Krupića, Boška Karanovića, Zdravka Vajagića i Koste Hakmana. Hrbat srpa se zatim naginje prema Petrovcu iz kojega su se u orbitu vinuli Jovan Bijelić, Hakija Kulenović i Mersad Berber, da bi se drugi rog svinuo u Drvar i predstavio nam Miloša Bajića. (iz Uvoda likovnog kritičara i publiciste Vojislava Vujanovića u katalogu sa izložbe "Praški odrazi")

Izložbu "Praški odrazi" prati i katalog koji će biti u prodaji po promotivnoj cijeni od 10,00 KM.

Otvorena izložba polaznika Kursa digitalne fotografije!

U prostorijama SPKD “Prosvjeta" Sarajevo u saradnji sa foto-video klubom "Valter" iz Sarajeva i uz podršku Općine Centar Sarajevo, otvorena je izložba fotografija polaznika Kursa za digitalnu fotografiju.

Izložbu je otvorio predsjednik Društva prim.dr. Savo Vlaški, a tom prigodom uručeni su certifikati za polaznike Kursa a od strane foto-video kluba Valter, podijeljene su nagrade I pohvale za najuspješnije fotografije.

Kurs je bio namijenjen svim onima koji žele da nauče teoretske osnove fotografije, kao i praktično stvaranje kreativnih fotografija. Ova izložba suštinski pokazuje ideje i kreativnost. Pokazuje da zapravo nije važno kakav foto-aparat imate, nego je jedino važno kako snimiti taj jedan prolazni trenutak u životu, izdvojiti ga i ovjekovječiti, te na taj način izražavati sebe kroz fotografiju.

Izlagači su: Aida Krupalija, Amina Pašić, Enida Raščić, Jadran Korać, Radoslav Marjanović, Sabina Hodžić, Tesnim Karišik, Zorica Antonić, Žana Popović.

Nagrađene fotografije su:

1. Žana Popović

dubrovnik

2. Jadran Korać

jadran

3. Tesnim Karišik

tesnim

Pohvale idu za fotografije:

1. Jadran Korać

bosna

2. Amina Pasić

galije

3. Zorica Antonić

zorica

Ljubitelji digitalne fotografije će moći pogledati izložbu u prostorijama Društva u ul Sime Milutinovića sarajlije br.1, svakim radnim danom u terminu od 10-15 sati a izložba će biti otvorena do 07. februara.

Sve fotografije možete pogledati i na linku:
https://www.dropbox.com/sh/sjg4ie0pbzic96d/AABEBSfouX0Ecjaag8_IYtgIa?dl=0

SPKD "PROSVJETA" Sarajevo organizuje besplatan:

KURS DIGITALNE FOTOGRAFIJE!

Besplatan kurs digitalne fotografije, u trajanju od pet sedmica, počinje u petak, 21. novembra 2014. g., sa početkom u 19h.

Časovi će se održavati svakog utorka i petka u istom terminu, u prostorijama SPKD ''Prosvjeta'' Sarajevo.

Mogućnost pohađanja ovoga kursa imaju svi članovi Prosvjete, a članovi mogu postati svi oni koji uplate godišnju članarinu u iznosu od 30 KM, za zaposlene i 15 KM, za nezaposlene. Uplatom članarine stičete i niz drugih pogodnosti: besplatno pohađanje svih ostalih kurseva koje organizujemo, mogućnost učešća u Društvu kroz razne programe, redovnom informisanju o manifestacijijama i tribinama koje se dva puta mjesečno održavaju u Društvu, besplatno korištenje biblioteke i interneta i dr.

Na ovom kursu polaznici će steći teoretske osnove, upoznati se sa osnovnim stilovima fotografije, imati priliku fotografisati primjenjujući nova saznanja, te analizirati napraviljene fotografije. Na predavanjima je obavezno posjedovanje foto aparata obzirom da će naglasak biti na vježbama i praksi sa minimumom teoretskog gradiva.

Predavači će biti istaknuti članovi Foto-video kluba "Valter" Sarajevo koji posjeduju strukovno zvanje Fotograf I klase Asocijacije za umjetničku fotografiju u Bosni i Hercegovini.
Više o Foto-video klubu ''Valter'' možete pročitati na njihovoj web stranici www.valter.ba

Po završetku kursa biće upriličena izložba najboljih radova, a svi polaznici će dobiti certifikat o uspješno završenom kursu.

Broj polaznika kursa je ograničen, pa molimo sve zainteresovane da se prijave najkasnije do 25.11.2014. g.

Sve dodatne informacije možete dobiti putem facebook profila ili mail-a: prosvjeta@bih.net.ba, a prijave na kurs isključivo na tel/fax: 033 444 230 ili lično u prostorijama SPKD ''Prosvjeta'' Sarajevo, Sime Milutinovića-Sarajlije br.1.svakim radnim danom od 11-15 sati.

Izložba "NAŠI KLASICI" povodom obilježavanja dva jubileja, 20. godina od obnavljanja i 111. godina od osnivanja Društva.

Izložba srpskog slikarstva i vajarstva u Bosni i Hercegovini iz prve polovine XX vijeka biće otvorena u četvrtak 17.10.2013.g, sa početkom u 19 sati u prostorijama Umjetničke galerije BiH.
Izložba će biti otvorena svaki dan (osim nedjelje) od 10-18h. Cijena ulaznice 2 KM

Umjetnička galerija BiH
Izložba srpskog slikarstva i vajarstva u Bosni i Hercegovini iz prve polovine XX vijeka.
Otvorena svaki dan (osim nedjelje) od 10-18h. Cijena ulaznice 2 KM

Povodom jubileja rada Društva, štampan je i katalog koji će biti u ponudi po promotivnoj cijeni od 10,00 KM

PROGRAM IZLOŽBE: "NAŠI KLASICI"

"Srpsko slikarstvo i vajarstvo u Bosni i Hercegovini"

1896. – 1955.

Izložbu će otvoriti:

Prim.dr. Savo Vlaški, predsjednik SPKD „Prosvjeta“ Sarajevo i

Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH;

O koncepciji odabira i postavke izložbe govoriće

Ivana Udovičić, autor izložbe

U muzičkom dijelu programa otvorenja izložbe učestvuju:

Prof. Tatjana Romanić, viola i

Prof. Boris Lončar, violina

OTVORENA IZLOŽBA LAZARA DRLJAČE U MOSTARU!

U prisustvu velikog broja ljubitelja slikarstva, u Centru za kulturu u Mostaru sinoć je otvorena izložba djela akademskog slikara Lazara Drljače (1882.-1970.), koju je pripremilo Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“ iz Sarajeva, povodom 130 godina od rođenja slikara, 110 godina djelovanja SPKD „Prosvjeta“ i povodom 50 godina od posljednje izložbe Lazara Drljače koja je održana u Mostaru.

O slikarskom opusu Lazara Drljače govorio je Vojislav Vujanović, likovni, književni i pozorišni kritičar, a izložbu je otvorio Savo Vlaški, predsjednik SPKD „Prosvjete“ BiH.

Izložba, čiji su autori književnica Ljubica Žukić i likovni kritičar Vojislav Vujanović, biće otvorena sedam dana, od 7 do 19 sati.

Pripremila: Elvisa Tatlić
Lazar Drljača je ostavio duboki trag, ne samo svojim umjetničkim djelom koje spada u sam vrh evropskog slikarstva nego i načinom svog života, zbog kojeg ga još nazivaju i posljednjim bosanskim bogumilom. U okviru obilježavanje godišnjice Prosvjete i 50 godina od njegove posljednje izložbe u Mostaru, još jednom ćemo se podsjetiti na ovog vrsnog umjetnika kroz 62 djela koje su autori izložbe prikupili od institucija i iz privatnih zbirki.
On potječe iz jednog sela simboličnog imena - Blatna. Iz te Blatne, u to doba, rođen u jednoj siromašnoj porodici, on je stigao do Beča, do Pariza. To je možda jedinstven slučaj u ljudskoj povijesti, kazao je Vojislav Vujanović, autor izložbe.
Drljača je svjetla grada zamijenio za šumske krajolike Boračkog jezera, svoj dom u kojem je proveo 40 godina. Živio je u osami, stvarajući za sebe i ne pokazujući svoja djela nikome. Osim ovom izložbom, Prosvjeta će 110. godišnjicu obilježiti nizom kulturnih događaja i tribina, koje će se održavati tokom čitave godine.

OTVORENA IZLOŽBA LAZARA DRLJAČE

"Ambijent Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu večeras je bio naprosto malen da primi sve ljubitelje i poštovatelje lika i djela pokojnog akademskog umjetnika Lazara Drljače.

Izložbu slika ovog velikog umjetnika, koja je večeras otvorena u Muzeju, za posjetitelje su postavili Vojislav Vujanović i Ljubica Žikić koji su od institucija i privatnih vlasnika iz cijele BiH prikupili 62 djela Lazara Drljače, a 20 od tih djela nikada nisu prikazana pred širom javnosti.

Govoreći o umjetniku koji je sam sebe prozvao posljednjim bogumilom, Vujanović je kazao da su on i njegova djela obišla cijelu Evropu, ali da se nakon svih mjesta u kojima je stvarao i izlagao odlučio živjeti na Boračkom jezeru gdje je bio do svoje smrti.

"Nakon što je izlagao u Rimu, Beču i Parizu kada je ugledao Boračko jezero stao je i uzviknuo 'ovo je mjesto gdje mogu živjeti'. Najveći dio života proveo je na Boračkom jezeru. Tamo je živio 40 godina, od 1930. do 1970. godine", podsjetio je prisutne Vujanović.

U njegovim djelima, kaže Vujanović, sažeti su i njegov individualizam i njegova životna iskušenja kao i njegova emotivna struktura, on je stvarao djelo koje uvijek nadilazilo ravan za koju kažemo "da postoji po mjeri čovjeka" zbog čega spada u umjetnike koji su se priklanjali "magičkom realizmu".

"Ova izložba pokušava da očuva spomen na djelo Lazara Drljače, a on je na sebe skretao pozornost načinom života, ali ponekad se dešava da njegov način života prekriva njegovo umjetničko stvaralaštvo. Cilj je bio otkloniti njegovu biografiju kako bi se vidjelo njegovo djelo i formirala cjelovita vizija i misao o Lazaru Drljači i kao čovjeku i kao umjetniku koji stiže do samih vrhova naše povijesti, umjetnosti i kulture", istaknuo je Vujanović.

Izložba je otvorena u okviru obilježavanja 110 godina postojanja Srpskog prosvjetnog kulturnog društva "Prosvjeta". Lazar Drljača je bio i jedan od prvih stipendista ovoga društva.

Sto deseta godišnjica "Prosvjete" poklapa se i s 130 godišnjicom od rođenja slikara Lazara Drljače te s pedesetom godišnjicom od posljednje Drljačine izložbe u Mostaru.

Predsjednik "Prosvjete" Savo Vlaški kazao je novinarima da je ova izložba jedan od većih projekata u okviru obilježavanja ove godišnjice, naglašavajući da veliki broj posjetitelja govori o važnosti ovog umjetnika.

Večerašnjoj izložbi prisustvovali su brojni gosti iz kulturnog, političkog i vjerskog života u BiH, kao i pripadnici diplomatskog kora u BiH.

Sarajevska izložba bit će otvorena do 19. oktobra, a potom će prikupljena djela Lazara Drljače moći pogledati i mostarska publika od 22. do 31. oktobra u Kulturnom centru." (izvod iz vijesti Klix.ba:http://www.klix.ba/vijesti/kultura/otvorena-izlozba-akademskog-slikara-lazara-drljace-u-sarajevu/121010168#2) Fotografije by Renka Žunić.

Izložba LAZARA DRLJAČE

-10.10.2012.g. sa početkom u 19 časova u okviru obilježavanja 110 godina postojanja našeg Društva, imamo izuzetnu čast pozvati Vas na otvorenje izložbe jednog od naših prvih stipendista akademskog slikara LAZARA DRLJAČE, u povodu 130 godina od njegovog rođenja i 50 godina od posljednje izložbe u Mostaru.

Autori izložbe: Vojislav Vujanović i Ljubica Žikić;

Mjesto održavanja: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu; ul Sime Milutinovića Sarajlije br 7 u 19:00 sati

Izložba polaznika II KURSA DIGITALNE FOTOGRAFIJE

- 22.03.2012.g. sa početkom u 19.00 časova otvorena je izložba fotografija polaznika II Kursa za digitalnu fotografiju, predavač Dražen Grujić.

Izložba polaznika NAPREDNOG KURSA SLIKANJA ZA HOBISTE

U četvrtak 16. februara 2012. godine u prostorijama Društva (ul. Sime Milutinovića Sarajlije br.1), sa početkom u 19,30 otvorena je Izložba polaznika NAPREDNOG KURSA SLIKANJA ZA HOBISTE
Izložbu je otvorila predavač Kursa Sabina Bahtanović-Potura, profesor likovne kulture

izložba fotografija polaznika Kursa za digitalnu fotografiju

- 19.01.2012.g. sa početkom u 19.00 časova otvorena je izložba fotografija polaznika Kursa za digitalnu fotografiju, predavač Dražen Grujić.

Besplatan kurs slikanja za hobiste

Besplatan kurs slikanja za hobiste, u trajanju od dva mjeseca, počinje 06. septembra 2011. g., sa početkom u 19.30h.
Časovi će se održavati svakog utorka i petka u istom terminu, u prostorijama SPKD ''Prosvjeta''.
Mogućnost pohađanja ovoga kursa imaju svi članovi Prosvjete, a članovi mogu postati svi oni koji uplate godišnju članarinu u iznosu od 30 KM, za zaposlene i 15 KM, za nezaposlene. Uplatom članarine stičete i niz drugih pogodnosti : besplatno pohađanje kursa plesa i fotografije, mogućnost učešća u Društvu kroz razne programe, redovnom informisanju o manifestacijijama i tribinama koje se dva puta mjesečno održavaju u Društvu, korištenje biblioteke i interneta i dr.
Na ovome kursu, polaznici će moći steći osnove slikarskih vještina, te se upoznati sa bazičnim slikarskim tehnikama. Biće im predstavljena i kratka istorija slikarstva, te najpoznatija djela različitih pravaca.
Časovi obuhvataju: slikanje po fotografiji-modelu (portret), mrtva priroda, pejsaž, slikanje na svili, staklu, porcelanu, te salvetnu tehniku.
Sav pribor i materijal potreban za pohađanje kursa, obezbijedit će Društvo.
Po završetku kursa biće upriličena izložba najboljih radova, a svi polaznici će dobiti certifikat o uspješno završenom kursu.
Prijave i informacije putem, facebook profila, mail-a: prosvjeta@bih.net.ba, tel/fax-a: 033 444 230 ili u prostorijama SPKD ''Prosvjeta'' Sarajevo, Sime Milutinovića-Sarajlije br.1.

Izložba "Tri slikara", autora prof. Zorana Jovanovića Dobrotina, Pala Dečova i Branislava Markovića

SPKD "PROSVJETA" Sarajevo- Komisija za likovne djelatnosti i Jahorina Art Symposium- Pale organizovali su u ponedjeljak, 8. 03. 2010.godine u 19h u galeriji "Mak" zanimljivu izložbu "Tri slikara", autora prof. Zorana Jovanovića Dobrotina, Pala Dečova i Branislava Markovića. Izložba je rezultat njihovog zajedničkog rada u prošlogodišnjoj koloniji Jahorina Art Symposiuma. Organizator i selektor njihovih radova je Lazo Savić sa Pala, a o autorima i njihovim radovima govorio je Vojislav Vujanović, likovni kritičar i predsjednik Komisije za likovne djelatnosti SPKD "Prosvjeta" Sarajevo.

S obzirom da je izložba otvorena na Medjunarodni dan žena, 8. mart, svim posjetiteljicama izložbe je darovan po karanfil uz čestitke za njihov praznik. Zahvaljujemo g. Lazi Saviću na toj lijepoj gesti.

U povodu 50 godina od smrti Borivoja Jevtića ( 1894-1959)

U povodu 50 godina od smrti Borivoja Jevtića ( 1894-1959) u Muzeju pozorišne umjetnosti i književnosti MAK, u organizaciji Muzeja i SPKD "Prosvjeta" Sarajevo, priređena je izložba o životu i radu B. Jevtića. Autor izložbe i kataloga bio je Nedim Mušović, viši kustos Muzeja. Izložba je otvorena 2. decembra 2009. god.
O životu i radu B. Jevtića govorio je prof. dr. Dejan Djuričković.

Borivoje Jevtić, danas zaboravljeni pisac, reditelj i dramaturg pojavljuje se prvi put 1910.god. u petom razredu gimnazije prevodima Volta Vitmana u Bosanskoj vili. Izuzetno dinamična ličnost u BiH javnom životu u to vrijeme. Aktivan učesnik u radu Mlade Bosne.Inspirisan idejom jugoslo-venstva. Piše poeziju i prozu, njeguje pripovijetku i objavljuje: Zalasci, O profanim stvarima, Tabašnica, Darovi majke zemlje, Dani na Miljacki, Pometeni jezici. Sarađuje u brojnim jugoslovenskim novinama, piše pozorišne i književne kritike, filozofske oglede. 1919.god. postavljen je za umjetničkog rukovodioca i dramaturga novoosnovanog sarajevskog Narodnog pozorišta i tu ostaje sve do 1941.Napisao drame: Crveni hafiz; Sedam pečata; Hljeb od pepela; dramatizovao Andrićevu pripovijetku: Anikina vremena i dr.

Izložba "SIMFONIJA U KRSTU" akademskog grafičara Milijanka Miholjčića

Sarajevo, Galerija "Mak" od 15. - 22. 04. 2009. godine

Umjetnik, akademski grafičar Milijanko Miholjčić je našao svoju živu inspiraciju u krstu. On je, bez sumnje, u svojoj temi pokušao očuvati ono sakralno i formulirati jedno uzvišeno osjećanje prema njemu. Ali, istovremeno, on je pokušao naći ključ za njegovo umjetničko ustoličenje, prijevod u drugo smisaono stanje, učiniti ga atraktivnim elementom za likovno oblikovanje.

Šta je krst i otkuda krst u hrišćanstvu?

Krst je geometrijska figura koju sačinjavaju dvije linije koje se seku pod pravim uglom, najčešće su orijentisane horizontalno odnosno vertikalno. On predstavlja, posle kruga, najstariji simbol ljudske vrste. Krst je bio poznat i prije pojave hrišćanstva. Njega su upotrebljavali Rimljani prilikom kažnjavanja robova. Takvom kaznom se nisu mogli kažnjavati podanici Rima bez obzira na zločin koji su učinili. Čak je i Seneka uzviknuo: „ Pojam krsta mora biti uvijek daleko ne samo od tijela rimskog građanina, već i od njegovih misli, očiju i ušiju“. Raspinjanje na krstu bila je najsramotnija smrt za koju nije bilo oprosta, kazna sračunata na krajnje poniženje.
    Rimljani su imali tri vrste krsta na koje su raspinjali svoje žrtve. Kod jednog krsta su oba kraka bila jednaka i ugrađena jedan u drugi koso. Poznat je pod imenom Andrijin krst jer je na takvom krstu bio raspet sv. Andrija apostol. Drugi krst je imao samo tri kraka jer je poprečni stup bio usađen na vrh glavnog stupa i zvao se odsječeni krst. Treći krst se zove latinski krst jer su ga Rimljani najčešće upotrebaljavali za svoje žrtve. Na ovakav krst bio je prikovan Isus. Po nekim zapisima, Isusov krst je mogao biti visok oko tri metra, bio je isklesan od omorike i težak oko 20 kilograma.
    Po legendi, krst je 326. godine pronašla sv. Jelena, mati cara Konstantina u blizini brda Kalvarija. Vjeruje se da neke crkve imaju komade od tog krsta, čak takav komad ima stolna crkva u Zagrebu (Katedrala).
    Kao najpoznatiji hrišćanski simbol, krst se nalazi na hramovima i unutar njih, na predmetima koji se koriste u bogosluženjima, a postoji i cjelivajući krst koji vjernici ljube (cjelivaju). Krstom se obilježava grob hrišćanina. Pravo nošenja naprsnog krsta (na grudima) je najviše odlikovanje koje može dobiti svještenik, u pravoslavlju je to čin protojereja-stavrofora (naziv potiče od grčke reči stavros što znači krst). U hrišćanstvu postoji vjerovanje da se đavo boji krsta, u srpskom jeziku postoji izreka „beži kao đavo od krsta“.
    Korišćenje krsta kao hrišćanskog simbola ima dvojako značenje. Jedan je to što je Isus Hristos razapet na krst, a drugi je simbolično značenje krsta koji prikazuje povezanost Boga i ljudi, jer prikazuje čovjeka sa raširenim rukama kako „grli“ nebo, tj Boga (od zemlje ka nebu širim ruke).

Vojislav Vujanović

Sa izložbe fotografija "JEDAN SLUŽBENI PUT - NA RAZMEĐI DOKUMENTARNOG I UMJETNIČKOG" - Domagoj Bačić

Sarajevo, Galerija "Mak" od 26. - 01. 02. 2009. godine

Fotografija je produženo pamćenje. Kada to pamćenje bude zarobljeno u sebi, nijemo i nepokretna, onda se radi o nasumičnosti fotografiranja, bez prisutne svijesti o stvaralačkom aktu. Ali, kada to pamćenje bude prožeto jednom dinamičkom komponentom, unutarnjim kretanjem, intelektualnim kondenzatom, onda dolazi do bitno drugačijeg procesa: iz intelektualnog kondenzata se oslobađa energija razložnosti koja je ponukala aktera na stvaralački čin.

Na razmeđi dokumentarnog i umjetničkog, na lomu između emocije i lirskog osjećanja, profanog i egzotičnog, zatječemo fotografiju Domagoja Bačića.

Sa izložbe "U PROSTORU TRAGALAČKOG"- Tanja Dursun

Sarajevo, Galerija "Mak" od 03. - 08. 12. 2008. godine

Tanja Dursun rođena je u Sarajevu 30.12.1973. godine. Srednju školu primjenjenih umjetnosti završila je u Sarajevu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju 2000. godine u klasi Mirka Toljića. Magistrirala je 2007. godine na Akademiji umjetnosti u Banja Luci kod Profesora Vladete Živkovića. Magistar Siniša Vidaković je rekao za nju: „Tanja Dursun, akademski slikar, odabrala je crtež sa svim njegovim bogatstvom koje krije u sebi, sa nataloženom tradicijom i njegovom punoćom... Ovladavanje jezikom slikarstva Tanje Dursun pretpostavlja poznavanje tokova suvremenog slikarstva XX vijeka...“. Izlagala je na više zajedničkih izložbi.

Pored crteža posvećuje se i kolažu kao likovnoj formi iskazivanja.Radi kao profesor gimnazije u Istočnom Sarajevu i asistent je na Muzičkoj akademiji u Istočnom Sarajevu na predmetu Istorija umjetnosti.

SA IZLOŽBE "GOVOR MERIDIJANA" MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA"JAHORINA 2008"

Sarajevo, galerija "Mak" od 15.-21. 09. 2008. godine

Prirodne datosti Jahorine nadilaze ustaljenost razumijevanja lijepoga u prirodi i uzdižu se gotovo do mističnog poput i samog njenog neodgonetljivog imena. I teško je naći čovjeka koji nije poželio da se nađe u tom prostoru, da ga doživi u njegovoj izravnosti i proživi bar jedan magnoveni trenutak. Tu se odvijala i magija olimpijskih igara i slika njenog reljefa vidjela se u domovima širome planete.
Razgorijeva se ljepota na ovoj planini, ljeti kao i zimi, bjelina je beskrajna, zeleno postaje čarobno!
A kada se u taj prostor utkala i stvaralačka magija likovnih umjetnika, ljepota Jahorine je dobila još jednu dimenziju, otkrila svoje grudi za beskrajnu inspiraciju, preseljavala svoje datosti na platna i listove na kojima su izvođene crtačke arabeske, lirika akvarela, dinamika, izražavana uljem, a danas, sve češće, i akrilikom.

Aleksandar Pribičević - "Jablan" Jusuf Jusa Nikšić - "Crvena Slika

Taj spoj jahorinske ljepote i likovne stvaralačke magije izveo je jedan zanesenjak, predan svome poslu do samozaborava, Lazo Savić, slikar po vokaciji, i po obrazovanju, koji je sve te svoje potencije zamijenio organizatorskim poticajima, opsjednut činom da okuplja likovne umjetnike i da ih dovodi u začudnu ljepotu Jahorine, nudeći im beskrajno vrelo inspiracije. Jahorina je udovoljavala svemu. Lazo Savić je osnovao likovnu koloniju u ovoj planini, i kolonija traje već šest godina. Umjetnike priziva gotovo sa svih meridijana – od Japana do Irske, Ukrajine, Bugarske, Hrvatske, Srbije, Egipta i možda još odnekud. I upravo ta činjenica nam je dala podsticaja da i mi ovu prezentaciju likovnih djela nastalih na ovogodišnjoj koloniji, nazovemo “Govor meridijana”
Među umjetnicima, čija smo djela odabrali za ovu izložbu, nalazi se i ime Milivoja Unkovića, umjetnika od renomea, sa izrazitim intelektualnim potencijama, koji se ne bavi transkripcijama prirodnih formi, već uspostavlja novi likovni govor sa drugačijom sintaksom, koji svojom likovnom frazom pokušava proniknuti u dubinske slojeve ljudske egzistencije da bi dokučio fundamentalnija značenja u čijem su se spektru ogledale dublje istine o čovjeku. U ovom izboru se nalaze dva eksponata sa nazivom “Crno – bijeli prostor”. Unković se poslužio dvjema bojenim komponentama, crnom i bijelom, sa oprečnim etičkim postulatima – crna boja u sebi nosi naboje ekspanzije, širenja i dramatičnosti, bijela, pak, je boja mira, neutralnosti i prozračnih horizonata. U njihovom međusobnom sudaru stvara se osjećanje tjeskobe, osjećanje potisnutosti mekote pred furioznošću crne.
Aleksandar Pribičević jedan je od slikara koji dolazi iz Srbije. On se ne odriče svijeta figuralnog, ali ga stilizira do mjere kada figuralno počinje poprimati elemente fantastičnog. Na jednom od eksponata moguću osnovu čini ljudska figura, ali se ona pojavljuje tek kao uslovnost. Rad njegove stvaralačke imaginacije se razvija u vidu vrtložnog kretanja pa kompozicija poprima kružnu formu u kojoj segmenti te kompozicije prerastaju jedni u druge. Naziv kompozicije je pomalo zagonetan: “Čuvarkuća”.
U drugim dvjema kompozicijama umjetnik se inspirirao pripovijednim djelom Petra Kočića, i na svojim eksponatima uobličio dva bika iz priče “Jablan” – Jablana u Rudonju. Jablan je sveden na preplet oblika kojima se prenose unutarnje silnice i poetski sklad koji je u likovnu formu stizao iz narativne structure. Kao i “Čuvarkuća” i ova se kompozicija odlikuje zgusnutim pigmentom prigušenog žara. Rudonja je komponiran drugačije. To je kompozicija zaošijanog ritma, u čiju je nutrinu smješteno ono što je oličavalo austrougarsku civilizaciju. Slike ovog umjetnika posjeduju također intelektualnu snagu u traganju za suštinama koje se tek naslućuju ispod epider-malnog sloja predmetnog svijeta koji je poslužio kao početni impuls u stvaralačkom aktu.
Jedan od umjetnika koji je došao sa dalekih meridijana na Jahorinu je španski slikar Juan Manuel Reyes Vega. U realizaciji svojih eksponata služio se kombiniranom tehnikom. Njegova se inspiracija odlikuje lirskom transparencijom realnog svijeta, pa na njegovim platnima dominira svijetla gama. Predmetno je toliko prožeto svijetlim tonalitetom da se javlja svojevrsnim aspektom zgušnjavanja svjetlosnog faktora. Svjetlosni faktor i jeste osnova njegove inspiracije u čiju prostornost potom smiješta predmetnosti realnog svijeta, bilo da se radi o košari sa plodovima ili o mladalačkim ljudskim likovima.

Omar El Fayoumi - "Skyand See" Aleksej M. Jakušenko-"Motiv sa Romanije"

Dragan Bartula je jedan od redovitih posjetilaca jahorinske likovne kolonije. Ovog umjetnika zaokuplja sudbina predmetnog svijeta, i to arhitektonskih formu kada bivaju osupnuti bistrinom sunčeva svjetla. Sunčeva svjetlost rastvara njihovo biće do silueta, ostaju samo konture, koje sa svjetlom razvijaju vizualnu igru u vidu odnosa svjetla i sjenke. Ali, s druge strane, svjetlo, u takvom svome razvijenom supstratu, uzdiže se i do simboličnog pa arhitektonske forme, u njegovom ozračju, poprimaju osobine posvećenosti kojoj će umjetnik dati naziv “Nasleđe”. Najzad, eksponati se među-sobno povezuju u svojevrsni triptihon.
Dančo Asenov dolazi iz Bugarske. On je opsjednut ambijentom Jahorine u jutarnjoj izmaglici u kojoj se predmetni svijet rastvara i preobražava u sveopći fluid koji se širi u beskonačnost i stvara atmosferu začudnosti. A kada i dozvoli da se u slici najavi predmetni svijet, on zapravo i nema svoje osobne egzistencije i preobražen je u tek doslućene siluete. Zanimljivo je i to da umjetnik uspijeva i tu magličastu atmosferu gradirati iznutra, blagim modulacijama osnovnog tona označavati stepen prisustva sunca. Sve se razvija u jezgroviti lirski zov.
Dragoslav Husar se u svome stvaralaštvu potpuno posvetio akvarelu. Svijet na njegovoj slici postaje bajkovit, pun svjetla, ambijent je živ, sa razuđenim predmetnim svijetom, ljudskim nastambama utonulim u planinski pejsaž. I kod ovog umjetnika je naglašeno traganje za lirskom supstancom, onim dobrim koje se daje doslutiti u beskrajnoj saživljenosti ambijenta i čovjeka, ali ne u neposrednom dodiru već isposredovanim preko onog bajkovitog, što smo već napomenuli.
Zdravko Mandić u središte svoje slike stavlja rijeku, motiv koji je donio sa sobom iz svoga životnog prostora, rijeku koja širi svoj tok do zatamnjelih obala. Linija u kojoj se dotiču voda i kopno se rastvorila u nešto zgusnutiji magličasti fon, i sve je u toj atmosferi tajnovito, a kada u tu atmosferu uvede čovjeka, alasa, sa čunjastom formom čamca, atmosfera se uzdiže do mističnog.
Karel Šwuger dolazi iz Češke Republike. On svoju sliku razrješava u snažnim stilizacijama elemenata u prirodnom ambijentu koji se raspoznaje po svome gorovitom slogu. Elementi, planinske uzvisine i visoka stabla rastinja, poprimaju kupolaste forme ugradjene u atmosferu dnevnog svjetla. Dominira zelena boja. Služi se akrilikom.
Reda Abdel Rahman dolazi iz Egipta, kao i Omar El – Fajoumi. Abdel Rahman intencije svoje inspiracije razvija na svijetlo – plavoj podlozi, osnovnom izvorištu doživljaja. I tek u tako oformljenu realnu atmosferu on ugrađuje doživljaj ambijenta. Ipak, da bi svojoj inspiraciji dao i nešto od transcedentnog, kojim se nadilazi sama pukost viđenog, u prvi plan stavlja jabuku simbol onoga što će izraziti i u pisanoj formi: Volim te, ispisanoj na arapskom, srpskom (služeći se i latiničkim i ćiriličkim pismom), i engleskom. Na drugom eksponatu postupiće na isti način samo što će se kao simbol pojaviti livadski cvijet koji je u narodnom govoru poznat kao “Bijela rada”. Omar el – Fajoumi je izraziti kolorist, zgusnutog pigmenta koji predmetnom sloju daje čvrstinu i vizualnu ubjedljivost. Na jednoj slici dominira zelena. Predmetni svijet na njegovoj slici se stilizira do simboličnog gubeći jasniju svoju prirodnu odredljivost. Umjetnik posjeduje evidentnu intelektualnu energiju kojom prožima svijet doživljajnog i iz tog spoja izvodu svoju kompoziciju. Zanimljivo je da se i on koristi ugradnjom pisanog faktora u sliku, s tom razlikom što taj pisani sloj razvodi u krilaticu, ali vezanu za sopstveno ime: Ako brijeg neće Omaru, hoće Omar brijegu. Tekst je ispisan na arapskom jeziku. Posebnu snagu ovom slikarstvu, kako smo rekli, daje naglašeni kolorit i umjetnik zna da taj bojeni faktor intenzivira do punog vizualnog spektra kontrastiranjem osnovnih boja: crvene, zelene i plave.
Aleksej Jakušenko dolazi iz Ukrajine. On je klasični pejsažista. On traga za stajnom tačkom iz koje se prizor ambijenta izoštrava do svoje realističke punine. Akvarel je osnovna tehnika u kojoj on ostvaruje svoj likovni svijet, mada se često koristi i uljima. Ono što plijeni u njegovim slikama, to je zračna atmosfera koja se širi u dubinu slike i nastoji da punu zornost obezbijedi i onim predmetima koji se javljaju u dubinskim planovima.
U prostoru Jahorine se našla i slikarka iz Irske Angela Fewer. Njen motiv jata ptica dat je u punoj lirskoj prozračnosti i, mada se služi uljem, ona ga je toliko prozračila da liči na pastel.
Poseban pijetet izaziva prisustvo na koloniji japanskog slikara Kimihico – Kimi Sekyahama. On svoju sliku izvodi do minucioznosti dajući joj svojevrsne grozdaste poeme, koje se, poput meandra prelijevaju preko osnovne konstrukcije slike date u čvrstim konturama i tako stvara osobitu igru odnosa formi datih u jednom osebujnom tonskom spektru plavičastih tonaliteta. I njegovim slikama dominira mekota govora podignuta do lirskih skladova.
Jusa Nikšić, doajen bosanskohercegovačkog slikarstva ponudio je eksponat sa razvijenim kolorizmom, i sa predmetnim svijetom čvrstih kontura. Njegova je likovna fraza čvrsta, stamena, svijet se nudi u svojoj životnoj punini, raspo-mamljen širokim spektrom boja gustog pigmenta.
Iz Hrvatske, iz Karlovca, grada naslonjenog na nekoliko rijeka dolazi Đorđe Petrović. Njegovi akvareli dostižu do zenita svoje tvorbene izvedenosti. Na njegovoj slici kvalitet papira, na kojem izvodi svoje vizije, i boja sjedinjuju se u jedinstvo koje se više ne da rastvarati. On svoju inspiraciju otjelotvoruje u svijet magličastih potonuća. To je bitno poetsko određenje negove imaginacije, zasnovane na blagim dihotomijama: posto-janja i nestajanja, trajnosti i gubljenja u bestjelesnim isparenjima, blizine i gubljenja u prostornoj neodredljivosti. Pobune nema, duh se podaje kontemplaciji. To je predanost snatrenju i kontemplativnoj utonulosti u sopstveno biće bilo da su mu junaci u svojim čunovima na rijeci, ili se nalaze u kišnoj noći, pokriveni raspetim kišobranima.

sa izložbe

Tim isparenjima, ali bez tako pročišćene lirske arabeske kao kod Đorđa Petrovića, pokušava da nađe puno otjelotvorenje svoje inspiracije i Branislav Makarić na svome akvarelu.
Ako bismo, na kraju, pokušali pronaći zajednički imenitelj svim izabranim ekspo-natima, onda bi se taj imenitelj mogao prepoznati u lirskoj mekoti govora. Istina, neki slikari izlaze iz tog lirskog sloga i svojoj slici daju drugačije konotacije, kao što su, recimo, eksponati Milivoja Unkovića sa naglašenom intelektualnom potencijom i jednom filozofijom koja ne nalazi svoj oslon u intimnom prostoru već u prostoru univerzalnih kategorija. Ali takvi eksponati zapravo i pridonose da jasnije sagledamo onaj lirski slog koji se rasprostire znatno većim brojem eksponata, i sa posmatračem uspostavljaju neposredniji odnos i življu komunikaciju.

Sarajevo, 6. 9. 2008.
Vojislav VUJANOVIĆ

RADA ALEXIEVA - dozivi i odzivi

Nenadano, u jednoj televizijskoj emisiji, doznao sam da bugarski narod u maju obilježava vrijeme rađanja njihove kulture, vezane za početak rada Solunske braće i za godinu 855. godinu. Desilo se to dok sam pokušavao, iz šturih podataka, da načinim potrebnu storiju za katalog izložbe Rade Alexieve, bugarske slikarke koja živi u Londonu, koju priprema SPKD "Prosvjeta" u Sarajevu. Ima u svemu ovome neke simbolike: dvije duhovne činjenice, sa početka i iz današnjeg trenutka, susrele su se bez ikakve unaprijed sračunate pretpostavke, odzvučale svojim unutarnjim skladom i pozvale nas da se odzovemo.

Rapsodija zaljubljenih iz Kosmosa Rajski vrt

Umjetnica nam je, putem e-maila, dostavila reprodukcije tri svoja rada i osnovne biografske podatke o sebi: "Rodjena sam 1962. godine u Bugarskoj. Ime mi je Rada Alexieva. Dugo živim izvan Bugarske. Završila sam "St'Martin College" u Londonu 2000. godine. Druga moja obrazovna oblast jeste - homeopatija, koju sam završila 2006. godine takodje u Londonu. Do sada sam imala niz samostalnih izložbi u Londonu, Bugarskoj, Holandiji, Španiji, Portugalu. Neke se moje slike nalaze u privatnim zbirkama širom svijeta, a jedna moja slika je u vatikanskoj kolekciji.".

Predskazanje Budućnost

Još smo saznali da svoje slike realizira u ulju i akriliku, da koristi grafiku i da stvara skulpturalne cjeline u drvetu. Idejna osnova njenih djela su: budućnost i nada u bolji život svih ljudi i time je uslovljena i kontekstualna određenost njene umjetnosti koja je prožeta spiritualnim dahom i futurističkim zazivima. Iz njenih radova možemo izvesti neke zaključke. Jedan od njih je - kompoziciona uravno-teženost i sloboda oblikovanja vizualnog polja slike. Samo, pak, vizualno polje je ispunjeno ljudskom figurom, ženskim likom, sa naglašenim stilizacijama profila, izduženom do pune gracioznosti i sa istaknutim otvorenim očima. Bojeni spektar je dosta širok sa alterniranjem hladnih i toplih tonaliteta, ali koji se nikada ne sučeljavaju u nekom dramatičnom grču, već usaglašavaju svoje poetske tonalitete do odredjene lirske transparencije. Ovim krakateristikama se odlikuje njena slika "Forest Mystic". Na drugoj slici sa nazivom "Preiare", uz žensku figuru pojavljuje se, u središtu slike, Apis, egipatsko božanstvo, sveti bik, simbol zemljoradnje i još jedna, po svemu sudeći, mitološka životinja. Na trećoj reprodukciji umjetnica se poslužila naglašenom analitičkom metodom, prodorom ispod epidermalnog sloja da bi, s onu stranu, pronašla čitav arhipelag oblika.
Postavka izložbe slika Rade Alexieve u organizaciji SPKD "Prosvjeta" u Sarajevu, biće, bez sumnje, specifičan likovni doživljaj.

Sarajevo, 29.06.2008.
Vojislav Vujanović

DOPRINOS SRBA DUHOVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
/ likovne umjetnosti /

Srbi su svoju sudbinu vezali za bosanskohercegovačko tlo od najranijih vremena, tu svoju vezanost oplođavali vrijednostima koje su odlagali u riznicu ukupne bosanskohercegovačke duhovnosti. Istina, o tim prvim vrijednostima danas ne možemo govoriti, netragom su nestale u vremenskim ponorima. Prvi, pak, pisani tragovi formulisali su se u znaku prihvatanja tekovine vizantijske književnosti, prilagođavane srpskome jeziku. Biblijski tekstovi su odigrali presudnu ulogu. Na tim se tekstovima izobražavala ukupna duhovnost koja je bila temelj na kojem se razvijao pogled na umjetnost, na kojem se učilo književnom iskazu i poetskom načinu mišljenja. I sve je to bilo duboko prožeto religijskim osjećanjem, pravoslavnom hriš-ćanskom orijentacijom, pa je i literatura, preko koje su vršeni uticaji, pripadala toj orijentaciji. Najuticajnija knjiga bila je "Psaltir" koji je učen napamet, njegovi stihovi, figure i emotivni slojevi bili su osnovni gradivni elementi sopstvenog pjesničkog govora do čije su individualizacije dolazile samo izuzetne ličnosti čija se lična snaga nije dala zatomiti i pored strogo kodifikovanih principa pjesničkog stvaranja. Za "Psal-tirom" su slijedili "Služabnici", zasnivani na liturgijskim knjigama sa molitvama i poeziji različitih oblika. Njima su se priključivali "Trebnici", himnička književnost i djela crkvenih otaca - Jovana Zlatoustog, Vasilija Velikog, Atanasa Aleksandrijskog, Grigorija Bogoslova, Epifanija Kiparskog.
            Prvo veliko djelo koje se može vezati za bosansko-hercegovačko tlo i Srbe na tome tlu, jeste "Miroslavljevo jevanđelje", nastalo oko 1185. godine, pisano za humskog kneza Miroslava, Nemanjinog brata. Međutim, ovo djelo ne svjedoči samo o sebi iako je "možda najlepša knjiga u svoj srpskoj književnosti" (Milan Kašanin), već i o tome da je ono produkt jedne visoko razvijene pisarske škole, čiji su se vrhunci smještali na razinu moćnog kaligrafskog umijeća. Na posljednjoj strani "Jevanđelja" nalazi se zapis iz kojega saznajemo da je njegov autor bio dijak Grigorije, koga su učitelji osposobili da piše "tako lepim slovima" i omogućili mu da ukrasi "svoj rukopis tako raskošnim i raznovrsnim inicijalima". A to iziskuje novu pretpostavku: da je Miroslav na svome dvoru držao skupinu prepisivača, da je posvećivao pažnju kulturi i da je svoju rezidenciju uzdigao do značajnog kulturnog središta u Humu. Njegovi pisari ne samo da su umjeli "kaligrafski ispisati tekst", već su ga znali i ukrasiti "minijaturama, zastavicama i inicijalima". Najzad, duhovne intencije "Miroslavljeva jevanđelja" nisu bile projektovane samo u prošlost, ono je iz sebe isijavalo energiju koja se projektovala i u budućnost, ono nije svjedočilo samo o visokoj kaligrafskoj tradiciji, već je postalo i "spomenik koji otkriva i razjašnjava poreklo bezmalo sve ćirilske pismenosti u srednjevjekovnoj Bosni", budući da "svi ćirilski rukopisi iz Bosne XIII i XIV veka konzerviraju, s veoma malim razlikama, neke osobine onoga pravopisa koji je zastupljen u "Miroslavljevom jevanđelju", a tekstološki se izvode iz make-donske glagoljske tradicije". Stoga čudi da se "Miroslavljevo jevanđelje" nije našlo u Hrestomatiji bosansko-hercegovačke književnosti, u tomu posvećenom starijoj knji-ževnosti.
            Paralelno sa razvojem pismenosti i književnog stvaranja razvijale su se i likovne umjetnosti isto tako neodvojive od vizantijske civilizacije i od srpsko-pravo-slavne crkve. Razvijale su se u nekoliko vidova - kao fresko slikarstvo, ikonopisanje, duborezbarstvo i mozaik. Početke i ovdje prekriva tama dalekih stoljeća iz koje će se, slučajnim nalazom, prvi artefakti ukazati u selu Paniku kod Bileće. Te freske, iako se ne daju porediti sa poznatijim fresko-ansamblima kod nas, nose u sebi dovoljno naznaka o njihovoj pripadnosti krugu "vizantijskog slikarstva XII vijeka u južnim oblastima naše zemlje", svjedočeći, istovremeno, da je "već u XII vijeku na ovom području, u neposrednom dubrovačkom zaleđu, pored vizantijsko - romaničkog fresko-slikarstva, njegovanog pod patronatom crkve latinskog obreda, postojala i grčka, pravoslavna varijanta ove umjetnosti" (Zdravko Kajmaković). Freske iz Panika bili su obrasci onog zidnog slikarstva koje je njegovano, u ovim davnim vremenima, u Hercegovini i, nesumnjivo, u Bosni. To je vrijeme kada dijak Grigorije, prvo poznato ime jednog umjetnika kod nas, prepisuje "Miroslavljevo jevanđelje" ukrašavajući ga brojnim ilustracijama koje su "najkvalitetniji i najstariji primjerak srpske iluminativne svježine", vezane za bosansko-hercegovačko tlo. U njegovoj se umjetnosti mogu ustanoviti duhovna širina i puna otvorenost prema svim stvaralačkim strujanjima toga vremena: on usvaja i odredjene zasade romaničke umjetnosti, pa čak i reflekse apulskih i koptskih rukopisa (M. Mošin: Miroslavljevo jevan-đelje, Enciklopedija likovnih umjetnosti III, Zagreb, 1961.).
            Dugo poslije toga vladaće šutnja. Bio je to svojevrsni paradoks: dok se u Srbiji razvijao monumentalni stil u oslikavanju brojnih zadužbina - Studenice, Žiče, Mileševe, Peći, Morače, Sopoćana i Arilja, u Bosni je vladao stvaralački muk. Bogu-milstvo, ikonoklastično u svojoj suštini, onemogućavalo je svaku stvaralačku ak-tivnost. Tek u XIV stoljeću, jedan bosanski velikaš, Divoš Tihoradić, zatražiće od slikara Manojla Grka da mu sačini jedno jevanđelje, sa izrazitim pravoslavnim naznakama. Manojlo Grk će ga ukrasiti vanrednim minijaturama. U ovom će stoljeću biti načinjena još četiri bosanska jevanđelja: Srećkovićevo, Kopitarovo, Mostarsko i Jevanđelje broj 95.
            Ipak, jedan događaj iz ovog stoljeća, svojim značajem i svojim dalekosežnim posljedicama, natkriliće sve to: izmedju 1343. i 1353. godine u Dobrunu kod Više-grada, bit će oslikan tamošnji manastir i taj se datum može smatrati stvarnim početkom povijesti umjetnosti Srba u Bosni i Hercegovini. To je datum koji se mora uvažavati. Njegova je znakovitost višeslojna: slikar, čije ime nije uspjelo odoljeti razornim snagama vremena i ljudske razorne moći, ubaštinio nam je djelo čije smo povijesne determinante već naglasili, ali i djelo visoke stvaralačke razine koje ima svoja dva aspekta - jedan je čisto kreativan, a drugi izuzetno dokumentaran. Na njegovim se freskama pojavljuje sedam istorijski zasvjedočenih ličnosti. Tu je najprije vladarska porodica cara Dušana sa suprugom Jelenom i malodobnim sinom Urošem, a zatim portret župana Pribila i njegova dva sina - Petra i Stefana, i portret njegovog tasta Stana. Njihovi kostimi su načinjeni krajnjom decentnošću, naročito duge čohane dolame, opšivene okerastom trakom sa zlatnom stilizovanom palmetom, i iskovani metalni opasači, sa medaljonima i pravougaonim pločicama, čija se realistička dosljednost može posvjedočiti i sačuvanim primjercima u manastirskim riznicama, i oni nam pomažu da steknemo jasan uvid u to kako su se odijevali pripadnici plemićkih porodica u srednjevjekovnoj Bosni. Isto je tako precizno oslikan način češljanja, dužina kose i brade. Stoga, sa istinskim ponosom možemo reći: to su najstariji portreti istorijskih ličnosti srednjevjekovne Bosne.
            Tvoračka, pak, strana našeg Nepoznatog slikara je još evidentnija. Nje-govo djelo posjeduje visoke umjetničke vrijednosti koje se temelje na izuzetnom osjećanju za boju i brojne bojene valere, na njegovoj paleti susrećemo tamni i svijetli oker, zatim zelenu i ružičastu boju, dok tamnosmeđom podcrtava obrve, oči, nos i usta. U samom oblikovnom postupku se daju naslutiti uticaji zapadnog slikarstva, kao što je to slučaj i sa freskama urađenim u Sopoćanima i Ljubotenu, i te je karakteristike primijetio i Milan Kašanin u svome eseju "Manastir Dobrun", objavljenom l926. godine. Zdravko Kajmaković, u svojoj studiji "Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini", ovoj je tvrdnji dodao i neke jezičke karakteristike: staleški naziv "protovestijar" ima ikavski oblik "protovistar".
            Još jedan fresko-ansambl pripada predturskom periodu srpskog slikarstva u srednjevjekovnoj Bosni. To su freske manastira Rmnja u Martin Brodu kod Kulen Vakufa, najzapadnije tačke do koje se prostiralo fresko-slikarstvo vizantijske provenijencije u našim krajevima. Freske su nastale krajem XV ili početkom XVI stoljeća, ali u svakom slučaju prije 1520. godine, kada su ovi krajevi potpali pod osmansku upravu. Od ovih fresaka su ostali tek ulomci na sjevernom zidu protezisa i na donjim zonama sokla, otkopanim iz zemlje l966. godine. Na zidu protezisa otkrivena je figura arhanđela Mihaila, bez glave, ramena i lijeve ruke. Pozadina mu je, u donjem dijelu, zelena, a u gornjem plava, plašt je crvene boje, oklop okerast, sa tamnosmeđim crtežom detalja. Haljina ispod oklopa je plava, čakšire žute, a čizme ljubičaste. U ruci je držao plameni ružičati mač. Pored arhanđela Mihaila bilo je moguće prepoznati još pet figura u apsidalnoj konhi. Na soklu su bili izvedeni ornamenti sa biljnim formama. Ipak, iz ovih ulomaka je Zdravko Kajmaković uspio doći do određenih zaključaka o kvalitetu izvedenih fresaka i o njihovim oblikovnim karakteristikama. Po njegovom uvjerenju, zograf je bio "u mnogo čemu originalan slikar", sklon ornamentici i bogatoj paleti. U oblikovnom postupku, pak, u njegovom slikarstvu su prisutni jaki uticaji zapadnog slikarstva koji su do njega dospijevali preko dalmatinskih pravoslavnih manastira u Krki i Krupi. Očito je da je Zograf iz Rmnja pripadao grupi srpskih slikara koji su izgradili jedan osobeni likovni krug, likovnih umjetnika koji su, "stvarajući duboko na zapadu u znatno komplikovanim kulturnim i političkim uslovima, izgradili specifičan umjetnički jezik u okviru starog srpskog slikarstva te ga na taj način obogatili za još jednu njegovu varijantu" (Zdravko Kajmaković).

            Uspostavljanje osmanske uprave u Bosni donijelo je izvjesnu vremensku cezuru, ali ne tako dugu da bi se izgubio određeni kontinuitet. To će slikarstvo naročito ojačati kada ponovo oživi djelatnost Pećke patrijaršije 1557. godine i doživjeti svoju istinsku renesansu početkom XVII stoljeća.
            Najranije freske osmanskog perioda nastale su u zadužbini vojvode Radoja Hrabrena u selu Trijebnju kod Stoca. Vojvoda Radoja je obnovio svoju zadužbinu 1533/34. godine i vjerovatno je tada dao i da se oslika (neki istraživači ovog slikarstva ovaj vremenski trenutak pomiču za tridesetak godina kasnije).
            I ovaj je umjetnik ostao anoniman, ali njegove slike svjedoče o jednom snažnom izvornom slikaru koji njeguje srpsko fresko - slikarstvo koje se direktno naslanja na visoki stil ranog srpskog fresko - slikarstva. Njegovi inkarnati još nisu poprimili ono zatamnjenje koje je sa sobom donosio italo-kritski stil i "na djelu ovog slikara još treperi staro zlato okera i karmina, iako je primijetna i nadolazeća plima poseljačenog slikarstva." Uistinu, njegovo će se djelo reflektovati na dva toka srpskog slikarstva u Bosni u daljem toku njegova razvoja: na jednoj strani uticaće na tok profinjenog stila koje će u sebi konzervirati plemenite tekovine visokog stila srpskog slikarstva, i kulminirati u djelu zografa Longina. Na drugoj liniji razvijat će se neuko, ali spontano slikarstvo koje će, krajem XVI i početkom XVII stoljeća, imati svoga najizrazitijeg predstavnika u Strahinji iz Budimlja.
            Način na koji je Zograf iz Trijebnja oblikovao svoje likove, precizno je opisao Zdravko Kajmaković u pomenutoj studiji o zidnom slikarstvu u Bosni i Hercegovini, ali je posebno apostrofirao način oblikovanja očiju: "Oči njegovih likova strče napadno iz očne duplje, koja nema sjenke, jako su podcrtane debelim kestenjastim linijama, zjenice su gotovo crne, a beonjače prejako bijele".
            S druge strane, Zograf iz Trijebnja je dobar crtač i dobar kolorista. Figure mu imaju elegantne stavove i skladne, prirodne proporcije. I on je, kao što je to činio, stoljeće ranije, nepoznati slikar iz Dobruna, sa punom pažnjom obrađivao odeždu svojih likova, usaglašavajući bojene odnose i, posebno, odnose svijetlih i tamnih dionica na draperijama. Paleta mu je skučena: najčešće koristi plavu i crvenu boju. Crvena mu je boja boja sirovog mesa i sivookerasta. Zelenu, ali i oker i žutu, rijetko upotrebljava. Plavu, pak, koristi za oslikavanje arhitekture. Sve je dato u ključu naglašene suzdržanosti, sve je jednostavno, skromno, ali svečano, dostojanstveno i ozbiljno, sputana je polihromija, ali se nikada ne ide u monohromiju, sve je, dakle, "rađeno rukom vrsnog umjetnika koji je u svom dobu predstavljao posrednika između najvrednijih ostvarenja srpske freske XV vijeka i onih umjetnika koji će se javiti krajem XVI i početkom XVII vijeka" (Kajmaković).
            Poslije toga je nastupila epoha velikih majstora. Od sedamnaest lokaliteta u Bosni i Hercegovini, koliko ih je nastalo u osmanskom periodu, pet je oslikano od četvorice najvećih, ali broj fresaka zografa Longina i majstora Georgija Mitrofanovića dominira. Longinovo je stvaralaštvo vezano za sjeveroistočnu Bosnu, a Mitro-fanovićevo za Hercegovinu. Njima dvojici se, po vrijednosti, priključuju majstor manastira Papraće i majstor manastira u Srđevićima.
            U Papraći je ustanovljeno da je čitavo zidno platno naosa bilo oslikano, zatim je, prirodno, bila oslikana konha u apsidi, ali se nije moglo ustanoviti da li su bili oslikani protezis i đakonikon.
            Fresko-ansambl manastira Papraće bio je na visokoj umjetničkoj razini, ali je nizom razornih snaga - požara, vlage, čađi i namjernih destruisanja - teško pos-tradao. Nakon čišćenja fresaka, 1968. godine, iz tame se ukazala glava pape Silvestra, najočuvaniji dio ansambla ovog manastira. Koncipiranjem njegovog lika (smeđecrveni inkarnat, ozvučen blijedim okerom na osvijetljenim dijelovima i srcolike stilizacije mišićavih obraza) otkriva se poetika ovog umjetnika. Sveti ratnici su urađeni sa izrazitom elegancijom, puni dinamizma i one karakteristične ljepolikosti vitezova s kraja XIV i početka XV stoljeća, kakve susrećemo na zidovima Ravanice, Kalenića i Manasije. Sve se tu stjecalo u svoje puno stvaralačko ozračje i istraživači djela ovog slikara su morali zapisati: "Oblikovanje lica, nagoga tijela i udova ovaj slikar još uvijek obavlja suptilnim valerskim i tonskim kombinacijama svjetlosmeđe, ciklamasmeđe, zelenomaslinaste, blijedookeraste i mutno-ružičaste boje. Zasjenčena mjesta i snaž-ne konture na svojim ljepolikim fizionomijama slikar izvodi otvorenosmeđom - ciklama bojom što likovima daje izvjesnu kolorističku toplinu, čvrstoću i izražajnost. Po smeđemaslinastoj osnovi, namijenjenoj za predstave kose i brade, on sa pažnjom izvlači blago ustalasane svijetlozelene vlasi, a u zjenicama očiju redovno slika reflekse svjetlosnog izvora".
            Papraćki slikar je, po svemu sudeći, pripadao grupi slikara kojoj i zograf Longin, čak se pretpostavlja da je Longin bio angažovan na izradi slika u Papraći kao početnik. Stoga bi se moglo zaključiti da Majstor iz Papraće pripada krugu slikara koji su, okupljeni oko Patrijaršije, stvarali svoja djela u drugoj polovini XVI vijeka, "vas-pitani na tada najnaprednijem vizantijskom savremenom slikarstvu i djelima starih slikara koja su mogli da upoznaju radeći u prvim danima Obnove na restauraciji starih fresko-ansambala".
            Na djelu Majstora iz Papraće odgajao se zograf Longin, najveći u istoriji srpskog slikarstva u Bosni i Hercegovini u vremenu nakon obnove Pećke patrijaršije. Njemu moramo posvetiti više pažnje.
            O Longinu je pisano mnogo. Više nego o bilo kojem srpskom umjetniku u Bosni i Hercegovini ovog vremena. I jedan mladi bosansko-hercegovački književnik, Isnam Taljić, njegovom je stvaralačkom zanosu posvetio svoju literarnu storiju, roman "Prognanik i Bogorodica". Svojom fikcionalnom slikom on je hvatao tajne niti zbiljnosti trenutka u kojem je Longin oblikovao svoje likove i stoga moramo u ovaj zapis unijeti jedan fragment iz ovog romana:
             "Po povratku s Krama Longin se nije ukazivao. Sve vrijeme, i sav, bio je u manastiru. Slikao je.
             Samo je slikao.
             Osjećao je da je to ono što treperi, plamti, bukti u njemu.
            Ikona je izranjala iz drveta. Ikona je izranjala iz njega. Ikona je izranjala pred oči.
            U svakom svom titraju znao je da se pred njim ostvaruje njegovo životno djelo, da ga ima pred rukom, da ništa nema i ništa ne postoji osim onoga što boje stvaraju po hrastovini".
            U stručnom pogledu o njemu postoji čitava literatura koja se dotiče gotovo svih aspekata relevantnih za njegovu umjetničku pojavu pa su i njegove stilske odlike obilato razrađivane. Jedna od osnovnih odlika je njegovo naslanjanje na iskustvo slikara ranog XIV stoljeća. Njegovo osjećanje prostora je fascinantno i vješto ga razlaže u nekoliko dubinskih planova koristeći, u tome smislu, pejsažne sekvence ili arhitekturalne elemente. Njegovo insistiranje na detalju ima višestruko značenje: njihovom obradom on u svoju sliku unosi obilje poetskog. To poetsko se razuđuje u niz rukavaca: podizanje emocije do osjećanja svečanog, snaženje vizualnog kao fascinacije, akcentiranje onog bitnog koje u sebi nosi određeni motiv, poetsko su one kompozicione stanice u kojima se, za trenutak, zaustavlja unutarnje kretanje jednog prizora da se gledalac ne bi izgubio u lavirintu zbivanja, da se sve sagleda u svojoj punoj značenjskoj razložnosti. Loginove su slike fuge u kojima se bojeni skladovi preobražavaju u zvukovne igre, u melodijske partiture koje opsijedaju dušu gleda-očevu. Sami detalji su koncipirani od palmine krošnje, bokora sa kovrdžicama i trolistom na vrhu i oni se prostiru po stjenovitim prostorima.

            U takvom određivanju prostora on smješta svoje likove sa razmjerom 1:8. Njihovi su pokreti graciozni, modeliranje lica, ruku i nogu dovedeni su, u svojoj mekoti, do savršenstva. Inkarnat je podslikan maslinastozelenom preko koje prelazi svijetlim okerom, ružičastom i bijelom, dok nešto debljom crvenom linijom oblikuje oval lica, nos, oči, obrve. Oči su okrugle sa crnim akcentima na trepavicama i obr-vama, usne radi cinoberom. On usaglašava boju sa sadržajem prizora i sa karak-terom likova, bojom modeluje dubinu slike alternirajući svijetle i tamne zone kojima upravo i stepenuje prostorne pasaže i po tim kolorističkim elementima njegove lomničke freske iz 1577/78. spadaju u vrhunce njegovih likovnih ostvarenja. Ali on ne zapostavlja ni liniju, njegova je ornamentika veoma razuđena bilo da koristi floralni arsenal oblika, bilo da crtež svodi u određeni geometrizam. Longinovo oblikovanje kostima najcjelovitije je definisao Zdravko Kajmaković:
            "Skala boja na odeždama svetaca daleko je bogatija: tamnoplava i svijetloplava, crvena, cinober, narandžasta, tamnocrvena ili kestenjasta okerasta, žuta, sivo bijela, zelenkasta, ciklama, ljubičasta, a ponekad se  sreće i čisto bijela, obično na postavama plaštova starozavjetnih proroka. Drapiranje tekstila vrši tamnim i svijetlim tonovima materije".
            Longin je samo djelimično oslikao crkvu u Lomnici, samo najviše zone, iznad profilisanog vijenca i u apsidalnoj konhi. Njegov nedovršeni rad završila su četvorica zografa l607/8. godine. Bila su dva Jovana, Nikola i Georgije. Njihov rad znatno zaos-taje za Longinovim. Njihovo porijeklo do danas nije odgonetnuto. Ljiljana Ševo, u svojoj monumentalnoj studiji "Manastir Lomnica" piše da je u ovoj grupi bilo Grka i Slovena, porijeklom iz naših južnih krajeva. U karakterizaciji njihovog slikarstva, ova autorica kaže da je ono pripadalo "širokom krugu balkanskog likovnog stvaralaštva s kraja XVI i početka XVII vijeka, kojem su osnovni ton dali majstori nevelikih sposob-nosti, potekli iz seoskih sredina i angažovani u seoskim i siromašnijim manastirskim crkvama". Zdravko Kajmaković, pak, daje analitički znatno produbljeniju sliku o liko-vnim vrijednostima ovih slikara:
            "Umjesto polutonova izvedenih od osnovne boje draperije, slikari  upotrebljavaju u svim prilikama samo tamnosivu ili gotovo crnu boju. Drapiranje je izvedeno uprošćenim, neartikulisanim i shematizovanim snopovima paralelnih linija, te je pokriveno tijelo ostalo bez izražaja, a tekstil dematerijalizovan".
            Useoskom groblju sela Srđevića, smještenom nedaleko od Gacka, nalazi se crkva koja je na svojim zidnim plohama "čuvala djelo veoma obdarenog i likovno obrazovanog umjetnika, dostojnog da slika u daleko značajnijim crkvama kakve su, na primjer, Studenica, Gračanica, Papraća i druge", zapisao je o njemu Zdravko Kajmaković i dodao da je bio dobar crtač, "prefinjen kolorista italo-grčkog ukusa, koji je on primio iz druge ruke". On vješto slika stare ljude "sklupčanim, polukružnim koncentričnim snopovima bora na obrazima koje izvodi svijetlim linijicama". Nalazi se na sredokraći luka koji spaja Longina i slikare iz Papraće sa drugim velikim slikarem - Georgijem Mitrofanovićem, čije će djelo, zajedno sa Longinovim, predstavljati krajnje vrhunce do kojih je, u svojoj povijesti, dospjelo srpsko slikarstvo u Bosni i Herce-govini. Ovaj je slikar doživio ono što nije doživio ni jedan drugi slikar ovih prostora: njegovom djelu i njegovoj ličnosti je posvećeno veliko djelo autor kojega je ne samo temeljiti znalac našeg srednjevjekovnog slikarstva nego i čovjek izuzetne analitičke prodornosti kojom je dospijevao da najdubljih strukturalnih i oblikotvornih karak-teristika toga slikarstva, i sa rečenicom koja je odražavala i učenost autora, ali i onaj poetski rafinman kojim su zaobljavane njene sintaksičke osobenosti. To je naravno Zdravko Kajmaković. Ova njegova studija i ona o zidnom slikarstvu u Bosni i Hercegovini, jesu brevijari bez kojih je nezamislivo bilo kakvo naše razmišljanje o našoj umjetnosti srednjeg vijeka.
            Georgije Mitrofanović je autor fresaka u hercegovačkim manastirima Dobrićevo i Zavala. Dobrićevo je Mitrofanović oslikao na samom početku svoje stvara-lačke karijere - l592. godine, a freske u Zavali izradio je krajem 1618. ili početkom 1619. godine. U širokoj nomenklaturi likovnih određenja djela Georgija Mitrofanovića, Zdravko Kajmaković je izveo četiri osnovna temelja na koja se to djelo oslanja:
           ·bogati fond starog srpskog slikarstva, posebno onog iz XIII i XIV stoljeća
           ·slikarstvo prethodnika Georgija Mitrofanovića, posebno Longina
           ·rusko savremeno slikarstvo
           ·djela kritskih majstora XVI stoljeća na Atosu
            Georgije se, prije svega, nadahnjuje djelima starih slikara prihvatajući sadržaj i raspored određenih fresko - cjelina. To je slikarstvo on temeljito poznavao i preko onoga što je sretao u Peći, a i preko onoga što je sretao u Hilandaru čija je saborna crkva u XIV stoljeću bila potpuno pokrivena freskama. Na isti način su na njega djelovale i freske u Žiči, Studenici i Sopoćanima. Na to staro slikarstvo se oslanjala i njegova ornamentika, formulacije predmeta, kaligrafija, jezik i pravopis. Ovom se slikarstvu on priklanjao sa punom sviješću jer je upravo u njegovo vrijeme oživljavao interes za istoriju sa jačanjem kulta sv. Save.
            Oslanjanje na svoje neposredne prethodnike, naročito na Longina, očituje se u nizu uočljivih paralela između ova dva umjetnika koje su mogle nastati preko priručnika turskog perioda na čije je uobličenje bitno uticalo Longinovo slikarstvo.
            Ruskim uticajima Mitrofanović se nije mogao ukloniti budući da je njegova vezanost za sopstveno vrijeme bila vrlo dinamična i nenarušiva, a upravo u to vrijeme Svetu Goru preplavljuju ruski kaluđeri i hodočasnici, a njihove ikone se sreću u svim pravoslavnim krajevima. Iz toga slikarstva on preuzima pastelnost tonova, izduženost figura i tananost i finoću gestova. Mitrofanović se tek djelimično, u svome slikarstvu, koristi i tekovinama italo - kritskog slikarstva. Uticaji ovog slikarstva su vidljivi u njegovom radu u Dobrićevu.
            Široke kulture, Mitrofanović je imao dovoljno uvida u zapadno slikarstvo, ali su određeni elementi sa Zapada mogli ući u njegovo slikarstvo preko grafičkih predložaka štampanih u "Prazničnom mineju" koji je izdao Božidar Vuković 1538. godine.
            I da se opet pozovemo na Zdravka Kajmakovića koji je rekao da "osnovnu vrijednost Georgijevih fresaka treba vidjeti u njihovoj otmenoj i nježnoj ljepoti koja, u surovim i oporim prilikama ranog XVII vijeka leluja anahrono i nestvarno kao slabašni plamičak svijeće u pomrčini. Toj osobini njegovog djela nećemo naći uzora".
            Na drugom će mjestu Zdravko Kajmaković dodati i još neke odredbe Mitrofanovićevog slikarstva:
             "On je prevashodno slikar, u prvom redu slikar širokih zidnih površina, iako, svakako, treba pretpostavljati da se u dokolici bavio i prepsivanjem knjiga; mir je vladao u duši ovog slikara; sa njegovih fresaka umjesto oporosti zrači prefinjenost rafiniranog ukusa; mjesto poezije Mitrofanović je više cijenio empiriju i smišljen racionalni rad; putevi kojima  se kreće nisu zamršeni i istrgani te se dobija utisak da je svaki dan umjetnika bio pomno isplaniran - on nije imao vremena za razbacivanje; Georgije se držao južnih, priobalnih i kraških predjela; kolorit mu je pročišćen i pastelan - na tradiciju starih srpskih slikara uspješno je nakalemio italo - kritske manire; svaka sklonost ka improvizaciji bila mu je strana te se, iako vlada svojim zanatom, veoma često ispomaže modulima, geometrijom i tehničkim pomagalima; njegovo je slikarstvo prije prijatno nego snažno; vjera koju Georgije preko svojih slika propovijeda nija ona srednjevjekovna, otuđena, zastrašujuća i isposnička - to je humanizirana religija modernog vremena skrojena od čovjeka i za njega; izbjegavao je krvave i dramatične prizore zadržavajući se, sa neskrivenom ljubavlju, na  prazničnim prizorima rođenja, svečanih ulazaka i večera - jednom riječju, njegova umjetnost bila je, u teškom i tamnom vremenu na početku našeg XVII stoljeća, lelujavi i topli plamičak dogorijevajuće svijeće koji je, u tom oporom dobu, jedva nalazio poklonike".
            Mjesto rođenja Georgija Mitrofanovića, nakon propitivanja niza raznorodnih činjenica, Zdravko Kajmaković ostavlja otvorenim. Čini se, ipak, da potiče iz herce-govačkih prostora.
            Nakon Mitrofanovićevog stvaralačkog aktivizma, tvoračke moći srpskog naroda u Bosni i Hercegovini krenule su silaznom putanjom, onaj drugi krak neukog i rustificiranog fresko-slikarstva počinje bivati sve prisutniji, počinje se nezadrživo širiti nagovještavajući i onaj posljednji čin - smrt fresko-slikarstva koja će uslijediti u XVIII stoljeću. Na toj silaznoj putanji prvi slikari na koje nailazimo jesu slikari iz priprate u manastiru Ozren i u Žitomisliću. Sa djelom zografa Longina i Georgija Mitrofanovića fresko - slikarstvo Srba iz Bosne i Hercegovine dostiglo je svoj zenit. Posljednje odsjaje toga slikarstva susrećemo još kod žitomislićkog majstora koji je oslikavanje ovog manastira dovršio 5. maja 1605. godine. Prethodne je godine oslikavao i manas-tir Ozren. Bio je to umjetnik koji je svojim figurama obezbjeđivao vitkost i elegantne pokrete i nešto umanjene obime glava. Služio se svijetlokestenjastom bojom pri oslikavanju tamnih partova svoje slike, a svijetlosivim okerom islikavajući svijetle dijelove. Boje su mu blage, pastelne. Posebna mu je karakteristika: blijedo rumenilo obraza i oblikovanje lica debelom kestenjastom bojom. Najzad, u njegovom stvara-lačkom postupku se mogu iščitavati elementi italo - kritskog slikarstva. Slikar je nesumnjivo bio Srbin i govorio je ijekavski. Italo - kritsko naukovanje je mogao steći u nekoj od primorskih radionica ili u Hilandaru.Nakon njih ili paralelno s njima počinje se razvijati onaj drugi krak u razvoju ove umjetnosti, zasnovan na neukosti i rustik-alizaciji. Bosnom, a i drugim pravoslavnim prostorima, započinju svoj pohod malo-brojne grupe slikara u čijem stvaralaštvu neće biti više one intelektualne zadahtanosti i one stvaralačke punine koja je sretana ranije. Rodonačelnikom tog toka mogao bi se smatrati najslabiji slikar iz grupe onih koji su, početkom XVII stoljeća, dovršili oslikavanje manastira Lomnice, koje je započeo zograf Longin. Najistaknutiji među ovim slikarima, i najplodniji, bio je Strahinja iz Budimlja koji se revnosno potpisivao ispod svakog djela i time olakšao praćenje njegovog zamršenog puta na ovim prostorima. Njegovo je djelovanje prvenstveno bilo vezano za prostor tromeđe između Srbije, Crne Gore i Hercegovine. Temeljitu analizu njegovog djela načinio je Sreten Petković i gotovo u svim aspektima njegovog slikarstva ustanovio neuglađene forme kojima oblikuje svoje likove, počev od lica do načina osvjetljavanja i koncipiranja brdovitih pejsaža. Likovi su mu ukočeni i neizražajni i ponavljaju se iste fizionomije. On gotovo kroz čitave dvije decenije ne mijenja svoje slikarske predloške. Ipak, ponovo ćemo kod Zdravka Kajmakovića naći najslikovitiju odredbu slikara Strahinje iz Budimlja - njegovo se slikarstvo prepoznaje "po visoko isturenim, ovalnim i povećim glavama na kojima dominiraju, ispod oštrih, dugih i srpastih obrva, velike oči, potcrtane i uokvirene gotovo crnim linijama. One sa širokog krečnog lica napadno gledaju u posmatrača ne dozvoljavajući mu da bilo što drugo vidi osim njih. Nečeg djetinjeg, sirovog i naivnog ima na tim likovima koji se u ovoj formi prije Strahinje nisu mogli sresti na srpskim freskama".
            U selu Aranđelovu kod Trebinja postoji mala grobljanska crkva koja u svojoj utrobi skriva slikarstvo nastalo u XVII stoljeću. Majstori su bili nevješti i polu-obrazovani zografi. Glavni od njih se školovao u nekoj italo - kritskoj radionici, određenim detaljima je davao realistički tretman. Bio je, nesumnjivo, talentovan, budući da neki elementi njegovih slika pokazuju otvorene stvaralačke potencije, ali je bio nebrižljiv i radio je na brzinu, boju nanosio u namazima koji ne odgovaraju fresko - slikarstvu, a monaška riza na Svetom Simeonu Srpskom podsjeća na franjevački habit. Na tamnosmeđoj podlozi stavlja zelenomaslinasti namaz kod oblikovanja lica, oči su mu velike sa raširenim mrežnjačama i krupnim zjenicama, iznad čela izvodi zeleno-maslinasti oval ispod koga je, uz obrve, srpoliki luk. I inače, preovlađuju smeđi tonovi, naročito kod mlađih likova dok se kod starijih očituju akcenti maslinaste i blijedog okera.
            U drugom trebinjskom selu, Mostaćima, takođe u grobljanskoj crkvi, nalaze se freske koje je izveo zograf Vasilije 1623. godine za vremena patrijarha - sanjalice Pajsija, autora "Žitija Uroša V". Bez znanja i priručnika, on za uzor koristi slike Georgija Mitrofanovića iz Zavale i Dobrićeva i slike iz Aranđelova, ali je koristio i "Praznični minej" koji je Božidar Vuković štampao 1538. godine u Veneciji. Njegovo se slikarstvo može prepoznati po jakim kontrastima svijetlog i tamnog, po srpastim i debelim obrvama, koncentričnim bijelim linijama u očnim dupljama, po klinastim sjenkama na podočnjacima i nespretno slikanim šakama sa dugim prstima, mutno-okerastim osvjetljenjem na draperijama, i po jednoj grešk i- zjenice je bojio crnom bojom koja je, vremenom, izblijedila pa mu likovi izgledaju kao da su slijepi. Njegov likovni govor ima lokalnu hercegovačku karakteristiku.
            Mnogobrojni su faktori uticali na slabljenje interesa za fresko-slikarstvo. Jedan od tih faktora je premještanje kulturnog središta iz manastira u gradove gdje se formira građanski sloj sa svojim mentalnim određenjima zasnovanim na štedljivosti, drugi faktor se ogledao u jačanju uticaja iz Rusije gdje su već freske bile potisnute ikonopisima koji su preplavljivali pravoslavni dio Balkana pa zahvatili i bosansko-hercegovački prostor. Najzad, posljednji udarac freskama nanijeli su grafički listovi koji su se nesmiljeno širili i, svojom jeftinoćom, potiskivali sve drugo. Jedan od posljednjih zografa bio je zograf Teodor čiji se potpis sačuvao na fresko-zapisu u proskomidiji dobrićevske crkve. Živopis njegov potiče iz polovine XVIII stoljeća i nosi na sebi sve odlike stvaralačke degradacije.
            Pri kraju istog, XVIII stoljeća, pojaviće se u manastiru Gomionici slikar sa imenom Konstantin iz Mileševe Gore. U ovom će manastiru l790. godine izvesti kompoziciju Bogorodice na prijestolu sa malim Hristom na krilu i sa dva heruvima u pozadini. Freska je rađena crvenim, plavim i smeđim bojama modeliranim okerom, sa pastuoznim nanosima boje na licu, mutnim koloritom i sa diskretnim prizvukom modernih strujanja u domaćem slikarstvu. Konstantin iz Mileševe Gore je jedan od prvih živopisaca za koje pouzdano znamo da je iz Bosne.
            Time bi se stavila tačka na fresko-slikarstvo Srba u Bosni i Hercegovini. Posljednji proplamsaj zatičemo, takođe, u Gomionici: oko 1870. godine će se pojaviti u ovom manastiru slikar - lutalica, okašnjeli zograf, koji će biti poznat pod imenom Makedonac. Njega će u manastir dovesti otac Partenije, "duovni otac" Simeuna Đaka i dati mu da, na plavoj zidnoj podlozi, islika likove svetitelja koji će više ličiti na junake iz epske predaje. Svoje će freske izvoditi na suhom malteru i koristiti samo tri boje: crvenu, plavu i žutu. Nadahnuti Zdravko Kajmaković će i za ove freske reći svoju briljantnu misao: "Njihova naivna svježina i neposrednost nisu izraz mladalaštva, već duboke starosti i samrtničkog ropca ove slikarske tehnike."

III

Ako je, dakle, sin Božiji postao čovjek i javio se u ljudskom obličju, zašto se ne bi predstavljao njegov lik? Jovan Damaskin: Odbrana svetih ikona

Čovjek je načinjen po liku i obličju Božijem, otuda ima nečeg božanskog u umjetnosti stvaranja likova.
Teodor Studit

Kao savršen čovjek, Hrist se ne samo može nego i mora predstavljati i poštovati na ikonama; poreknemo li ovo, crkveno tumačenje Hristovog spasenja svijeta je praktično uništeno.

Teodor Studi

Druga oblast u kojoj će Srbi iz Bosne i Hercegovine iskušavati svoje stvaralačke moći, biće - IKONOPIS.
            Za ikonopisom će se, veoma rano, osjetiti potreba u hrišćanskoj crkvi. Ikona je riječ koja se prima okom, vizualno predočavanje nevidljive božanske stvarnosti, stvarnosti ovaploćenja Sina Božijeg, ikona je, kako je rekao sveti Jovan Damaskin, zasnovana na useljenju ljudske prirode "u ipostas Logosa", stoga "čast data ikoni prelazi na onoga ko je naslikan na ikoni". Ikona svjedoči o prisutnosti Boga u vremenu i prostoru, ona vizualizira nevidljivu Božansku suštinu i nagovještava svjetlost Budućeg Vijeka, i predstavlja tačku susreta istorijskog vremena sa vječnošću.
            Ikona se razvila iz klasične antičke kultne statue koja je u kasnoj antici, usložnjavanjem predstave o Božanstvu, potiskivana najprije plitkim reljefom, a zatim i slikom. U početku ikona nije bila vezana za određeni materijal i tehniku.
            U ranovizantijskom periodu glavne su teme na ikonama bile: Hrist, Bogorodica, apostoli, popularni svetitelji i veliki crkveni praznici. U srednjevizan-tijskom periodu utemeljuje se deisisna ikona u čijem je središtu Hrist, sa jedne strane Bogorodica, sa druge Jovan Krstitelj, a u dvije povorke se smještaju arhanđeli, anđeli, ponekad i svetitelji. U XI stoljeću će biti uvedene kalendarske ikone, a u XII će svetitelji biti uokviravani narativnim prizorima iz njihovih života.
            U ranovizantijskom periodu neće postojati jedinstven ikonički obrazac: svaka će metropola u ikonu uvoditi određene elemente iz sopstvene tradicije. U vrijeme makedonske dinastije, u VIII i IX stoljeću Carigrad postaje umjetnički centar istočnog sredozemlja, i on će razvijati svoj obrazac ikone u kojem će se očitovati težnja vraćanja Justinijanovom dobu, i ta su se zbivanja u povijesti umjetnosti nazvala make-donskom renesansom. U doba Komnina taj će obrazac doživjeti svojevrsne trans-formacije oličene u težnji za krajnjom dematerijalizacijom ljudskog lika. Ta težnja za duhovnim amalgamiraće se sa klasičnim stilom u takav sklad koji će uvijek ostati kao vrhunska vrijednosna komponenta. Na pojavu dematerijalizacije tijela uticala je pojava monaštva sa svojim zagovorom askeze i mistike. Nakon burnih vremena (pohodi krstaša i uspostavljanje Latinskog carstva), kada se ponovo uspostavi vizantijsko carstvo, obnoviće se težnja za vraćanjem Justinijanovoj epohi, ali će duhovno biti nadređeno klasičnom. Lica predstavljenih likova počinju oličavati duboko proživljavanje Hristova stradanja, emocija će se širiti nekada uzvišenom i neutralnom ljepotom Bogorodice.
            Carigradski obrasci ikona će se širiti istočnim sredozemljem i njegovim zaleđem i tako će dospjeti i na balkanski prostor gdje su se ustalila slavenska plemena i prišla hrišćanstvu. Tim širenjem će biti obuhvaćena i Srbija, a preko nje i Bosna i Hercegovina.
            Literatura o ikonama na srpskom prostoru, pa i u Bosni i Hercegovini, prilično je obimna, a nedavno se pojavila i knjiga Svetlane Rakić "Ikone u Bosni i Hercegovini (l6 - l9. vijek)" u kojoj je obrađeno oko 600 ikona, smještenih, prije svega, u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, ali i po drugim crkvama i manastirima. Svoj hod kroz povijest bosanskohercegovačkog ikonopisa ona je počela opisom "Čajničke Kras-nice", ikone koja i ne pripada korpusu ikona Srba u Bosni i Hercegovini, ali koja je u tolikoj mjeri vezana za ovo tlo da je sasvim ispravan ovaj postupak. Ta je ikona, na neki način, prolegomena u povijest ikonopisa u Bosni i Hercegovini. Vizantijskog je porijekla i nastala je oko 1329/30. godine. To je litijska ikona, oslikana sa obe strane: na jednoj je strani Bogorodica Perivlepta sa Hristom, a sa druge je strane Jovan Krstitelj. Lik Bogorodice ima određenih realističkih naznaka sa istaknutim orlovskim nosom i sa izraženom tugom na licu. Njen je lik izveden tamnosmeđim sjenkama sa dodatkom tamnozelene u ovalu lica. Inkarnat je izveden u rumenom okeru. Ljepota ove ikone ne ustupa pred najljepšim ohridskim ikonama tog vremena. Ovu je ikonu 1868. godine okovao u srebro i pozlatu sarajevski zlatar Risto Andrić, sin zlatara Andrije Mirosavljevića. Na ovom je poslu radio tri godine i načinio djelo koje predstavlja izuzetan primjerak kujundžijskog zanata u XIX stoljeću.
            Najstarija ikona u korpusu bosanskohercegovačkog ikonopisa jeste ikona Tudora Vukovića iz Maina kod Budve. Nastala je 1568. godine u Sarajevu, a naručilac je bio Ivan Vuković Desisalić, brat bosanskog sandžakbega Ferhad paše Vukovića Desisalića. Tudor Vuković je učio ikonopisanje u nekoj dubrovačko-vizantijskoj radi-onici sa formulacijama koje omogućuju njeno podjednako korišćenje i u pravoslavnoj i u katoličkoj crkvi.
            A već na sljedećem koraku se susrećemo sa djelom najvećeg stvaraoca na ovim prostorima - majstorom Longinom. On je na lomničkom ikonostasu izveo dvije prestone ikone - Bogorodicu sa Hristom i Deisis, zatim svetog Dimitrija i Svetog Đorđa, potom Nedremano oko, sedam ikona Velikih praznika (Blagovijesti, Krštenje, Lazarevo vaskrsenje, Cvijeti, Raspeće, Vaznesenje i Silazak svetog Duha) i četiri figure stojećih apostola (apostola Vartolomeja, apostola Jovana Bogoslova, apostola Jakova i apostola Mateja). Sve te ikone, i pored velikih oštećenja, "predstavljaju jedin-stvenu ikonopisnu cjelinu" (Anika Skovran), budući da u svakom svom segmentu postižu savršenstvo. Longinov kolorit se razvija do rapsodičnosti, paleta mu je kompo-novana od sazvučja zelene, plave, purpurne, cinobera, ružičaste, okera. Inkarnat gradi podslikanom zelenom preko koje prevlači svijetli oker, ružičastu i bijelu, oval lica, nos, oči i obrve podcrtava debljom tamnocrvenom linijom, usne oblikuje cinoberom. I sve to odiše svježinom gotovo nepoznatom u dotadašnjem ikonopisu. Figure su mu izdužene, odjenute u odoru koju "nabire, modeluje i koloristički slaže sa mnogo smisla za boju, u čemu ide do rafiniranosti" (Anika Skovran). To se posebno odnosi na proroke i apostole sa okvira prestonih ikona "koje predstavljaju najbolje slikane partije na ikonostasu". Tamnim i svijetlim odnosima postiže punu plastičnost oblika, naracija mu je prirodna i skladna, sa vanrednim osjećanjem za prostor uobličuje odnose figura koristeći simetriju kao osnovu kompozicionog razrješenja. Simetrija je naročito naglašena na prazničnoj ikoni "Silazak svetog Duha", "gdje oker svijetli i tamni tonovi na zlatnoj podlozi čine koloristički zvuk cijele slike ravnomjerno prekidan zvonkim crvenim akcentima odjeće svetitelja".
            Od Georgija Mitrofanovića, sljedbenika Longinova, i po hronologiji, i po izražajnoj snazi, ali i kao učenika njegovog, u Bosni i Hercegovini postoje samo dva ikonopisna djela: Deisisni čin iz manastira Žitomislića i ikona "Svete Trojice", pronađena u Čelebiću kod Foče. Na žitomislićkom Deisisu, gdje je Hrist naslikan pod lukom u središnjem dijelu deisisne table, na prijestolu visokog naslona, boja je takodje dovedena do široke orkestracije u kojoj preovlađuje žuti oker, a prate ga dva zvučna aspekta plave i cinober. Svijetlozelena i zlato u pozadini figura i čine ovu bojenu orkestriranost tako impresivnom. Odnosi su zasnovani na opozicijama cinober - žuta, cinober - modra, modra - tamnožuti oker. Njihovim variranjem se i postiže bojena zamamnost. Značajno je napomenuti da je povorci apostola pridružio i svetoga Savu i Simeona. Na ikoni "Svete Trojice" sadržaj je predstavljen likom Savaota, Hrista i goluba. Hrist i Savaot sjede na cinober stolici šrafiranoj zlatnim linijama. Savaot je obučen u zeleni plašt, a Hrist u ciklama hiton i plavi himation. Inkarnat je tamnosmeđ u sjenkama, sa zelenkastim prelazima, a osvijetljena su mjesta svijetlookerasta sa refleksom rumenila.
            Kao jednog od najznačajnijih Mitrofanovićevih učenika profesor Vojislav Đurić je istakao slikara Kozmu, a profesor Radojčić je iste kvalifikacije pripisao zografu Jovanu. Profesor Radojčić je zajednički analizirao najznačajnije Kozmino djelo "Sveti Sava i Simeon" nastalo l645. godine u Morači i tri ikone manastira u Nikoljci, koje se pripisuju hilandarskom zografu Jovanu i utvrdio da je sve četiri ikone radila ista ruka. Sve su komponente na tim ikonama podudarne i Zdravko Kajmaković smatra da između ta dva imena treba staviti znak jednakosti. Svetlana Rakić, u svojoj knjizi "Ikone Bosne i Hercegovine (l6 - l9. vijek)", ne prihvata takvu identifikaciju, i tri ikone u Staroj pravoslavnoj crkvi pripisuje zografu Jovanu. To su: "Sveti Dimitrije i Sergije", "Sveti Georgije" i Deisis. Svakoj od tih ikona daje posebne kvalifikacije: sveti mučenici Dimitrije i Sergije imaju svečani izraz i nose na sebi izrazite znake vizantijskog slikarstva. Obučeni su u tamnoplavu tuniku dugih rukava, oker pancirnu košulju, čakšire i dokoljenice, date u dvije različite boje. Na glavi im je dijadema sa četvrtastim draguljima u sredini. Na ikoni "Sveti Georgije" svetitelj sjedi na prijestolju oker boje u panciru iste boje, ali je između njih stavljena vertikala crvene boje na hlamidi čime je postignuta ravnoteža između dva istovjetno obojena polja, a istovremerno postignuta i snažna akcentuacija prizora u gledaočevom vidnom polju. Najzad na Deisisu Hrist je odjeven u pažljivo drapirani hiton i himation tamnocrvene i plave boje čiju zvonkost ističe okerasto zelena boja prijestola na kome sjedi. Bogorodica i Jovan Preteča su u pozadini sa ispruženim rukama na molitvu.
            Učenik Jovanov bio je Andrija Raičević. Nekoliko se njegovih djela nalazi u Bosni i Hercegovini. Prvi je put njegovo ime saopšteno naučnoj javnosti 1871. nađeno na kraju rukopisne knjige Šestodneva koja se čuvala u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja i koju je on ilustrovao služeći se ilustracijama ruskog rukopisa. Otada do danas nađeno je šezdesetak njegovih ilustracija i oko šesnaest ikona. Njegova stvaralačka djelatnost odvijala se između 1644. i 1660. godine. Pripadao je, dakle, XVII stoljeću, kada je srpsko slikarstvo uopšte, pa i u Bosni Hercegovini, dospijevalo do svog vrhunca, i upravo u tom vremenu on spada "među najvrednije i najbolje umetnike srpskog slikarstva pod Turcima" (Vojislav Đurić). Profesor Đurić ga određuje kao učenika Kozmina i ustanovljuje u njegovom slikarstvu znatne elemente italo - kritskog slikarstva. Svetlana Rakić obrađuje šest Raičevićevih ikona koje se nalaze u Sarajevu, Busovači, Čajniču, Blagaju i Mostaru. Njegovu prvu zasvjedočenu ikonu u Staroj pravoslavnoj crkvi "Sveti Kirijak otšelnik" ostavila je bez stilske analize, za ikonu nepoznatog jevanđeliste je rekla da je na njoj realizirao svoja "najdraža koloristička sazvučja - postavljanje čiste crvene i plave naspram zlatne". U inkarnatu tamnije okeraste sjenke pre-laze preko sivomaslinastog tona na svijetli sivkasti oker osnovnog tona na kome se nalaze akcenti osvjetljenja dati u kratkim zarezima. I na Deisisu sa svetiteljima Andrija Raičević koristi svoju najdražu kombinaciju plave i crvene. Što se tiče ikone "Svetog Atanasija Aleksandrijskog", koja se nalazi u Blagaju, "svetitelj je dat naspram zlatne pozadine, oreola naznačenog samo tankim ugraviranim linijama, kao starac duge, ravne brade. Vlasi kose, brkova i brade izvučene su na smeđoj osnovi finim gradacijama sive boje u tri tona" (Svetlana Rakić). U sarajevskoj Staroj prvoslavnoj crkvi se nalazi još jedna ikona Svetog Nikole, sa karakterističnom upotrebom "crvene i plave uz zlato, kao i oker i bijele uglavnom na fizionomijama, a ovdje na Nikolinom felonu", koju, zbog njene kolorističke razigranosti i ekspresije, S. Rakić smješta "među remek-djela srpske umjetnosti XVII vijeka" (S. Rakić).
            Majstoru Radulu pripada posebno mjesto u našim opservacijama. On je rodom iz Sarajeva. Pripadao je bogatoj porodici Humkovića iz XVII stoljeća o kojoj je temeljito pisao Vladislav Skarić. Mi ćemo se, pak, zadržati na najbitnijim likovnim karakteristikama njegovog djela. On je jedan od možda posljednjih slikara koji je pouzdano vladao vizantijskim ikonografskim jezikom. Osnovna karakteristika njego-vog stvaralačkog postupka jeste obilno korištenje linija, naročito kod oslikavanja draperija, a zatim zvučni sklad boja - zlata, cinobera, plave i narandžaste, koju je Radul na sopstveni način oplemenio.
            U duboreznom frizu Stare pravoslavne crkve u Sarajevu nalazi se dvanaest Radulovih prazničnih ikona. Sve su one smještene u duborezni friz, na nekima su istaknuti vitki likovi, rađeni sa izrazitom pažnjom, posebno na ikonama "Rođenje Bogorodice" i "Vavedenje u hram", neke su date u kombinaciji blijedoružičastih i tamnoplavih tonova, na nekima se ističu isto tako blijedoružičaste kule grada sa bazilikama u pozadini ili stijene u istom tonalitetu. Zanimljivo je da je na ikonu "Ulazak u Jerusalim" Hrista postavio na magarcu leđima okrenutom gledatelju. Taj oblik je Radul preuzeo od Georgija Mitrofanovića. Radul voli da odjeću svojih svetitelja ukrašava širokim bordurama oko vrata i da mantije zakopčava agrafom. Za Radula Zdravko Kajmaković tvrdi da je najneposredniji učenik Jovana čije se ime vezuje i za zografa Kozmu, ali da nije posjedovao onu stvaralačku snagu kakvu je imao Jovan. Posebno je važno istaći da Kajmaković za neka djela, koja su pripisivana Avesalomu Vujičiću, tvrdi da su Radulova i to njegova najbolja djela, ali ne navodi koja su to djela. Da li su to ona o kojima piše Ljubinka Kojić u svojoj raspravi "Tri sarajevske ikone apostola" koja je upravo i pripisala Avesalomu Vujičiću, a Svetlana Rakić ih atribuirala Radulovim imenom, što se i nama čini logičnijim?
            Radul je ostavio dubokog traga za sobom i snažno uticao na ikonopis XVIII stoljeća. Njegov je učenik, možda, bio i slikar Dimitrije, rodonačelnik bokokotorske slikarske škole i slikarske porodice koja se po njemu i prozvala Dimitrijević, a tome će prezimenu dodati i prezime Rafajlović, po njegovom sinu Rafajlu. Ta je porodica, kroz pet generacija, davala slikare koji su djelovali na prostoru u koji je spadala i Hercegovina. Toj školi je pripadao i Maksim Tujković, rođen u Grblju. Dimitrije je dolazio do Sarajeva i tu ostavio jednu ikonu, "Bogorodičin pokrov". Ikonografska osnova ove ikone je formirana u Rusiji. Ikonu je opisala Svetlana Rakić, i po njoj "na monotonom fonu pojednostavljenih kulisa zdanja, u plitkom prvom planu, predstavljeni su zdepasti i ukrućeni likovi svetaca, živog kolorita". U sredini Bogorodica drži plavi pokrov i okružena je oblacima koji nose poprsja anđela, crkvenih otaca, apostola, proroka i mučenika. Draperije su skromno ukrašene zlatnim porubima i aplikacijama.
            Dimitrijev sin Rafajlo je, takođe, ostavio jednu ikonu u Sarajevu, "Arhanđeli Mihailo i Gavrilo sa scenama čuda". U središnjem dijelu su figure arhanđela, a oko njih je smješteno na ikoni dvanaest prizora čuda Mihaila i Gavrila. Pozadina na izvedenim scenama je zlatna, a draperije figura šrafirane zlatom. Likovi su modelirani oštrim sjenkama, dosta grubo, noge su im neprirodno tanke, mada "slikovitost i originalnost ikone kao cjeline, u kojoj se vide iskreni osjećaji lokalnih zografa, lišeni svakog pomodarstva, daju posebnu draž ovoj umjetnosti" (Svetlana Rakić). Rafajlu je pripisana i ikona "Sveti Nikola, prorok Ilija i sveti Damjan" iz Foče, na kojoj se može doslutiti tvrdi crtački stil porodice Rafajlovića, kao što im se pripisuje i stilski izraz konzervativne umjetnosti poznat kao Risanska ili bokokotorska škola.
            Ovoj je Školi pripadao i Maksim Tujković, za koga se zna da je rodjen 1700. godine. Glavni mu se radovi nalaze u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Radio je prestone ikone, tri nadverja za ikonostas i nekoliko drugih ikona. Na prestonoj ikoni "Bogorodice sa prorocima" slikar je, uz ime, stavio i datum izrade slike - 1734. godina. Crkva je izgorjela 1724. godine, kada je stradala i donja zona ikona glavnog ikonostasa, obnovljena 1730. i tada je dopušteno Maksimu Tujkoviću da izradi ikone za tu zonu. Osnovne odlike njegovog slikarstva su - dekorativnost i sklonost ka ekspresivnim kolorističkim efektima jakih boja. Osvjetljenja lica ispod očiju on oblikuje razvučenim tačkama bijele boje. I njegove su ikone pripadale konzervativnom slikarstvu koji će još imati svoga izraza u deformiranim oblicima neukih seoskih slikara koji i jesu najavljivali smrt toj umjetnosti. Jer, sa sjevera, iz krajeva gdje su se Srbi naselili pod Arsenijem Čarnojevićem, iz zone gdje je barokni uticaj bio dovoljno jak da mu srpski slikari nisu mogli odoljeti već su ga prihvatali, od elemenata baroknih vizija gradili svoje i njima modelovali svoj ikonopis. Iz tih krajeva će slikari, sa takvim predodžbama, dolaziti i u Bosnu. Jedan od njih će biti zograf Nikola, čija se ikona "Deisis sa apostolima i svetiteljima" nalazila u Hadžićima. Ovom slikaru pripada i "Deisis sa apostolima" u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, datirana 1741. godinom, kada je, vjerovatno, nastala i ikona u Hadžićima. I ova je ikona rađena u ornamentalnom maniru sremskih zografa polovinom XVIII stoljeća, kada se pojavljuje sve više svjetovnih zografa - zanatlija, kojima je, nesumnjivo, pripadao i Nikola. Odlika tog slikarstva je modelovanje volumena tonskim valerima. Najzad, Nikoli pripada i ikona "Nerukotvoreni lik Hristov".
            Iz prekosavskih prostora će, istih godina, doći slikar Stanoje iz Martinaca, radiće ikonostas u Papraći i ostaviti nekoliko ikona koje su se čuvale u Sarajevu, Visokom i Blagaju kod Mostara. I on se, u početku svoga stvaranja, priklanjao baroku koji je prodirao u prostore u koje su se naselili Srbi sa patrijarhom Čarnojevićem l690. godine, ali se, kasnije, ponovo vraćao tradicionalnom postvizantijskom ikonopisu pa se njegovo djelo i dalje zadržavalo u okvirima zografskog stvaralaštva. Njegov crtež je bio naivan i nevješt, ali je postizao izuzetno kolorističko bogatstvo, zasnovano na bojenim kontrastima zvučnih tonaliteta. Istina, koristio je tek tri boje: karmin, crvenu i plavu, ali, gradiranjem njihovih odnosa, dobijao je takav kolorit koji je bio "muzika za oči". Ono što je od njega sačuvano do danas, to su dijelovi ikonostasa u Papraći i ikone: "Nedremano oko sa arhanđelima i starozavjetnim carevima", urađena za nadverje ikonostasa u Papraći, "Proroci Aron, Jakov, Jezekilj, Avakum i Zaharije", "Sveti Georgije Kefaloforos sa scenama žitija", čuvan u Blagaju kod Mostara, "Bogorodica sa Hristom na prijestolu i arhanđelima Mihailom i Gavrilom", u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, i "Deisis sa arhanđelom Mihailom i Gavrilom" u Visokom.
            Međutim, tek sa dolaskom Teodora Stefanovića Valjevca u Bosnu, a pogotovo Janka Halkozovića i Dimitrija Bačevića, barok stiže i u naše krajeve, ikonopis se u punoj mjeri obnavlja i počinje svoj hod, ma kakav bio, usaglašavati sa hodom modernog evropskog slikarstva. Teodor Valjevac je načinio jedan Deisis koji je iz Zvornika prenesen u Tuzlu. On se više nije potpisivao kao zograf već kao moler. Deisis je nastao 1767. godine, na samom razmeđu zografskog i baroknog slikarstva. Niz elemenata je rješavan na tradicionalan način, ali su figure date anatomski korektno, sa realističkim tretmanom lica svetitelja. Janko Halkozović je već bio ponesen baroknom izvijenom linijom, on "elegantnim i vazdušastim potezima mode-luje formu, opervaženu zlatom kad god mu se za to pruži prilika". Na sarajevskoj ikoni "Vaznesenje Bogorodičino" on čak i rubove oblaka oblikuje nježnom linijom zlata. Dimitrije Bačević, pak, najdosljedniji sljedbenik ukrajinskih formi prihvatanja tekovina evropskog baroka, najzaslužniji je što je srpsko slikarstvo u Bosni doživjelo svoj korjeniti preobražaj. Bačević je radio u tamnijoj gami, imao je izrazitog smisla za dekorativne efekte, pozadinu utemeljuje žutom bojom, tonski rješava oblake na koje smješta figure, brižljivo gradira njihove međusobne odnose.
            Poslije slikara koji su dolazili iz Vojvodine, na bosansko-hercegovačkom će se prostoru pojaviti Simeon Lazović sa sinom Aleksijem. U Sarajevu su boravili na prijelomu XVIII i XIX stoljeća. Simeon je 1805. godine izradio zanimljiv portret patrijarha Pajsija u Staroj pravoslavnoj crkvi i ikonu "Stevan Dečanski" , a njegov će sin, 1825. godine, uraditi ikonu "Sveti Nikola sa žitijem".
            Sa ikonopiscem Ristom Nikolićem utrnuće i posljednji zrak srpskog ikonopisa u Bosni i Hercegovini. On će, 1861. godine, za Eparhijski dvor uraditi ikonu "Sveta Trojica sa arhanđelom Mihailom, Svetim Savom i Jovanom Pretečom". Slika je oblacima podijeljena u dvije zone - u gornjoj zoni su, na oblacima, Bog - Sin i Bog - Otac, a u donjoj arhanđel Mihailo, Sveti Sava, koji u ruci drži vladičanski štap i Jovan Preteča. Njegova ikona privlači pogled posjetitelja "svježinom kolorita, dekorativ-nošću, starinskim sjajem pozlate, prostodušnošću i izrazitom ljupkošću svetiteljskih likova" (Svetlana Rakić).

            Crkveno slikarstvo Srba u Bosni i Hercegovini, iako je umiralo kroz cijelo XVIII stoljeće, najzad je utihnulo zakoračenjem u drugu polovinu XIX stoljeća. Novo doba, bez obzira na gvozdenu zavjesu na rubovima osmanskog carstva prema Evropi, nalazilo je načina da dospije u naše prostore. Jedan od tih dahova je zasvjedočen dolaskom u Bosnu hrvatskog slikara Vjekoslava Karasa, na poziv Omer paše Latasa, da uradi njegov portret i portrete njegove porodice. Drugi dah će ući već na široko otvorena vrata, kada brojni slikari uđu u Bosnu sa austrijskim regimentama. Nisu ti umjetnici predstavljali neku značajniju komponentu u tadašnjem evropskom slikar-stvu, bili su stvaraoci sa više zanatskog nego stvaralačkog u njihovom duktusu. Srbi su iz toga bili izglobljeni. Bio je to import s kojim domaće stanovništvo, pa ni srpsko, nije imalo gotovo nikakvog udjela, ali je krčio prostor, oplođavao atmosferu u kojoj se razvijala i dozrijevala klica unutarnjih potencija koja je morala iz sebe iznjedriti prve plodove. Kod Srba se taj plod ukazao dolaskom braće Bocarića, Atanasa i Špire. Atanas se nije dugo zadržao u Bosni, Špiro je, međutim, svoju sudbinu vezao za ovaj prostor do kraja svoga života, do trenutka kada su ga ustaše, na bestijalan način, ubile u Banjoj Luci 1941. godine. On jeste istinski utemeljitelj modernog srpskog slikarstva u Bosni i Hercegovini, iako su, i prije njegovog dolaska, bila primjetna izvjesna gibanja: Risto Vukanović se, već 1891/92. našao na Akademiji umjetnosti u Petrogradu, a zatim u Minhenu, dok se Milenko Atanacković, 1895. godine, nalazio na privatnim studijama u Beču, a 1897. se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti takođe u Beču. Pa ipak, to ne pomućuje njegovu ulogu pionira srpskog slikarstva u Bosni i Hercegovini, ali i ukupnog modernog bosansko-hercegovačkog slikarstva. On sa sobom donosi akademizam u ovaj prostor i to ne predstavlja nikakav anahronizam: bilo je to duhovno breme koje je on mogao ponijeti na svojim plećima, ali i čije je zasade mogla prihvatiti i sredina u kojoj se našao. I to je bila prva djelotvorna komponenta koju je akademizam sadržavao u sebi, druga će se oploditi u samom njegovom djelu. Špiro Bocarić je imao jasnu viziju svoga zadatka dolazeći u naše prostore. Programatski ga je na to uputio njegov stariji brat Atanas: da radi portrete bogatih građana, prvenstveno Srba, po bosansko-hercegovačkim varošima. Bio je to imperativ vremena. Srpski građanski sloj se počeo veoma rano formirati u bosanskohercegovačkim gradskim sredinama, bez obzira što su gradovi, u to vrijeme, imali izrazito orijentalni karakter. O sarajevskim Srbima je Vladislav Skarić ostavio temeljitu studiju "Srpki narod u Sarajevu u 17. i 18. vijeku", u kojoj kaže da prvi podatak o Srbima potiče iz 1516. godine. Te godine prezviter Vuk dovršava neku knjigu "va meste Vrhbosanju rekomem Sarajevu". Tada je u Sarajevu već postojala pravoslavna parohija u kojoj je on obavljao svešteničke dužnosti. Srbi su se bavili zanatskim poslom i uglavnom su bili ćurčije, kujundžije i mehandžije, a među prvim uglednim srpskim porodicama u 16. stoljeću spominje se porodica Desisalića (Skarić piše: Djesisalića), njih tri brata: Mihajlo, Nikola i Dragobrat. Ova će porodica dati i jednog sandžakbega bosanskog - Ferhat pašu, koji će podići i svoju džamiju u Sarajevu - Ferhadiju. Među daljim uglednim srpskim porodicama u Sarajevu ističu se Humkovići iz XVII stoljeća. Bili su ćurčije i isticali se svojim bogatstvom. Slijedile su takodje ugledne porodice: Burnazi, Koprive, Arnautovići, Jovići, Džombe, Čičeklići, Ivanovići, Budimlići, Besarovići (prvi Besarović se pominje 1695. godine), Miletići, Selaci. Kratko je vrijeme u Sarajevu živjela i porodica pjesnika Sime Milutinovića Sarajlije, ali je izbjegla iz Sarajeva za vrijeme kuge 1792. godine. Slični su se procesi odvijali i u drugim gradovima, naročito u Mostaru, Foči i Livnu. Tamo je srpsko građanstvo, krajem XIX stoljeća imalo vrlo razvijenu samosvijest i toj samosvijesti je željelo dati otvoreno obilježje.
            Akademizam Špire Bocarića je izuzetno odgovarao toj njihovoj samosvijesti. Intencije umjetnika i intencije sredine u kojoj se našao nalazili su svoju zajedničku rezultantu. Akademizam, svojim teškim, zatamnjelim fonom u kojem se skrivalo neko unutarnje spokojstvo koje se, u svojoj rafiniranoj gami, uzdizalo i do dostojanstva, odgovaralo je mentalnom ustrojstvu tadašnjeg građanstva. Sam Bocarić je aka-demizmu bio blizak i svojim senzornim sustavom, ali i svojim mentalnim karakter-istikama i onda kada je slikao sa istinskim preokupacijama, kada se svojom inspiracijom otvarao do kraja svome objektu, kada se nije komercijalizirao, stvarao je djela dostojna svoje opredijeljenosti i umjetničkog oblikovanja. U tim njegovim portretima se očituje jedna činjenica koja je bila okosnica njegovog stvaralačkog agona: on je svoj objekat gledao ravno u uči, u njemu je tražio onu supstancu dostojanstvenog kojom je bio ozaren taj objekat, i, kada bi je uhvatio, razvijao je na licima svojih junaka, gradirao je, osvjetljavao na fonu zamračene pozadine, stvarao živi lik, a ne masku, gradio svoje istinske poeme. Vrhunce je dostizao svojim portretima porodice Jungića. Sam Proto, kao da je zastao u vremenu, on nema ni prošlosti, ni budućnosti, on je svevremen, njegovo gospodstvo nije gospodstvo nadmenog skorojevića, on se njime oglašava kao svojom imanencijom, u toj svojoj imanenciji ono dobija odsjaj plemenitosti. U portretu, pak, Protine supruge Jovanke, umjetnik je njen pogled pomakao malo ustranu, i zbog osjećanja pristojnosti, i sa željom da u plemenitost njenog lika ugradi i komponentu gordosti. Ona živi duhom svoga vremena i podređuje ga svojoj uzdignutosti. To su blage individualizacije likova. Linija koju koristi ne zarobljava lik, ona se gotovo valerski odnosi prema njemu, lik poprima lirsku apoteozu koja urasta u opće sazvučje uobličenja lika. Nekima, koji su pisali o Špiri Bocariću, sve ovo nije bilo dostupno, ali je Azra Begić zabilježila nekoliko lijepih zapažanja. Za ovu, možda, do sada, i nenadmašnu likovnu kritičarku u bosanskohercegovačkim prostorima, Špiro Bocarić je radio svoje portrete "sa dobro uočenim psihološkim karakteristikama i jasnim naznakama pripadnika građanskoj klasi", portreti su uvijek postavljani "pred neutralnu pozadinu, a rađeni su u osnovnom smeđe - zlaćanom tonu u koji se, tu i tamo, probijaju akcenti nešto smionije nabačenog i življeg kolorita".
            U tom okviru je načinio i portret dječaka Beluša Jungića gdje je i u dječačkom liku pronašao unutarnje duhovne punine koju je izmodelirao u djetinji, čak pomalo i vragolasti lik u tondu. Možda je to, u domenu bosanskohercegovačkog portretnog slikarstva, malo remek - djelo. U ovu kategoriju vrijednih djela mogli bi se uvrstiti i portreti mostarskog trgovca Ivaniševića, pa portreti porodice Hadžidam-janovića.
            O braći Bocarić je Vefik Hadžismajlović načinio vrijedan dokumentarni film, a Vidosava Husedžinović je načinila monografsku studiju o slikarstvu Špire Bocarića, u kojoj je istakla neke činjenice koje izoštravaju njegov stvaralački profil. Ističe portret dječaka Beluša Jungića za koji kaže da je "najupečatljiviji i možda najbolji portret koji je Bocarić naslikao", da se "u taj neveliki tondo slilo sve znanje - crtačko, kolorističko i psihološko... svjetlost ovdje, kao ni na jednom drugom portretu, klizi preko čela, svjetluca na nosu i obrazu, da bi se u ružičasto - ljubičastoj igri završila na meko moduliranoj bradi". Takođe napominje da je svoju paletu Špiro Bocarić, već u Sarajevu, posvećivao žanr - scenama i folklornim motivima i da je rijetko kad radio pejsaže. Najzad, ova autorica posvjedočuje da ikonopis kod Srba u Bosni i Hercegovini još nije potpuno utihnuo i da je Bocarić u tom prostoru nalazio svoje stvaralačke impulse: radio je ikonostase u Rogatici, Prači, Ilijašu i Nišićima.
            Godine 1914. bio je protjeran u Banju Luku. U novom prostoru će povremeno intenzivirati svoj stvaralački rad, ali će se u većoj mjeri posvećivati etnološkim istra-živanjima pa će 1930. godine u ovom gradu formirati Etnološki muzej kojim će rukovoditi do svoje tragične smrti.
            Slikari, koji su dolazili poslije njega, školovani po raznim evropskim likovnim akademijama, odbacivali su akademizam kao ovještalu formu i u svoje djelo ugrađivali ona likovna shvatanja koja su usvajali na akademijama. Studirali su u Beču, Pešti, Pragu, Krakovu, Minhenu, Parizu, na Akademiji umjetnosti u Petrogradu, i Pečerskoj lavri u Kijevu. Najstariji od njih, Risto Vukanović će provesti jednu godinu na Akademiji umjetnosti u Petrogradu, a zatim će se preseliti u Minhen, učiti najprije kod Antona Ažbea, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti koju je završio 1898. godine. U Beogradu je držao Umjetničko - zanatsku školu. Za njegovo djelo je Miodrag Protić rekao da "njegovi portreti, skromnih vrednosti, u odnosu svetlo - tamnog, svetlog lica i tamnog zaleđa, imaju izvesne spontanosti u postupku, što ga tankim nitima i vezuje za novo poimanje".
            Lekso Tomašević (rođen u Foči 1887. godine), svoje je školovanje započeo u Pečerskoj lavri u Kijevu 1899. najprije u crtačkoj školi, a zatim na Hudežestvenom učilišću. Njemu je bilo povjereno 1906. godine da uradi ikonostas za crkvu u Čajniču. Austrijske su vlasti bile podozrive prema njemu i, kada se nastanio za stalno u Foči i otvorio svoj bioskop, ta je podozrivost bila pojačana. Nakon izbijanja prvog svjetskog rata, bio je deportovan u Arad. Njegov opus je skroman i u Umjetničkoj galeriji se čuva jedna njegova ikona, nekoliko portreta, jedna mrtva priroda, jedan pejsaž. Ima u tom opusu, neznatnih umjetničkih dometa, "tragova rasvijetljene palete i slobodnijeg poteza" i izdvaja se "Portret oca" "snažan, taman i tvrd, kao izrezan u drvetu, zasada njegovo još uvijek najreprezentativnije djelo" (Azra Begić).
            Mlađi od Riste Vukanovića dvije godine (rođen 1875. godine), Milenko Atanacković je bio drugi Srbin iz Bosne i Hercegovine koji se uputio na jednu od evropskih likovnih akademija (istina, rođen je Šidu, ali su mu roditelji odmah nakon austrougarske okupacije preselili u Bijeljinu). Nakon završenog prvog razreda tehničke škole u Sarajevu, odlazi u Beč 1875. godine, upisuje se u pripremnu školu za akademiju kod profesora Schauera. Jedno će vrijeme biti vezan i za Paju Jovanovića, a onda se upisuje u opšte odjeljenje Bečke Akademije gdje će provesti četiri godine, od 1896. do 1900. Od 1900. do 1903. pohađaće specijalno odjeljenje za istorijsko slikarstvo kod profesora Rumflea. Priča o Milenku Atanackoviću jeste priča o jednom neospornom talentu koji svoju sudbinu veže za provinciju u kojoj nema mogućnosti uspostavljati kontakte sa razvijenim likovnim sredinama, nema moguć-nosti prozračivati svoje misli, pratiti tekuća zbivanja. On se utapao u provincijalnu sredinu tadašnje Bijeljine i od vrsnog crtača, što se jasno manifestiralo na crtežima koje je radio još na Akademiji i o kojima se pozitivno izjašnjavao i Paja Jovanović, on se pretvorio gotovo u diletanta. Na ranim crtežima se očitavala studioznost, sigurnost, mekota i insistiranje na oblikovanju plastične forme, gradiranju odnosa svijetlo - tamno. Od istorijskih studija ništa nije očuvano iako je završio specijalku za istorijske kompozicije. Kao đak je izlagao u bečkom Kunstlerhausu, i to mu je bio jedini samostalni istup. U Bijeljini se orijentiše na male formate, radi malo, ali mu slike djeluju tvrdo i beživotno, motivi su mu - selo, bijeljinska pijaca, folklorni motivi, portreti, poneki pejsaž. Određenih kvaliteta ima na slici "Portret starca" i "Zima". Među crtežima, nastalim 1905/6. godine posebnim senzibilitetom se odlikuje crtež djeteta na dojci, rađen toplo, rafiniranom mekotom, intimno, bez prenaglašenih pre-tenzija. Kvalitetnijim radovima se može pribrojati i studija žene u modernom kostimu i velikim šeširom na glavi i sa nešto povijenim tijelom naprijed.
            Rođen iste godine kad i Atanacković (1875), Đorđe Mihajlović je ostavio za sobom djelo daleko većih stvaralačkih dometa i njega, zapravo, možemo smatrati prvim školovanim bosanskim slikarom. Ali i njegova životna priča ima neobičnih obrta. Potiče iz jedne od najuglednijih srpskih porodica u Tuzli. Izvjesna karakterna nestalnost ga je bacala od obale do obale: u rodnom mjestu je završio osnovnu školu i jedan razred trgovačke, a onda se obreo u primorskom gradu Bakru gdje se upisao u pomorsku školu, poslije Bakra je otišao u Beograd i upisao slikarsku školu Kirila Kutlika i Riste Vukanovića. Najzad, uputio se u Minhen. U slikarskoj školi Antona Ažbea proveo je od 1901. do 1903. (kratko je vrijeme proveo u crtačkom odjeljenju profesora Petera Hlama). Kod Ažbea je usavršavao crtež, ali je mnogo značajnije za njega bilo to što je u Ažbeovom ateljeu sreo čitavu galeriju mladih ljudi iz svih južnoslavenskih krajeva koji su doprinijeli formiranju njegovih modernih likovnih nazora. Na Minhenskoj akademiji je proveo od 1903. do 1906. godine. Profesor slikarstva mu je bio Ludvig Lefc. I, kako je zapisala dr Smilja Šinik.

             "Anton Ažbe je u njegovim crtežima umio da izvuče i konstrukciju, ali i onaj osjećaj za tonske elemente crteža koje je, preko Kurbea, u Minhenu njegovao krug avangardnih slikara oko Lajbla, dok je profesor Ludvig Lefc, svojom izvanrednom pronicljivošću, otkrio i izvukao na svjetlost dana Mihajlovićevu urođenu sklonost za kolorističke odnose".
            Iz njene studije čitamo i to da se zanosio, u traganju za sopstvenim izrazom, poetičnošću linije, "čistotom forme i smišljenim kolorističkim odnosima", da na njegovim platnima "dominira čovjek ... kao ekspresivno biće".
            Stečena iskustva u Minhenu on je, jednogodišnjim boravkom u Parizu (1909 - 1910), obogatio unošenjem u sliku dnevnog svjetla. Amalgamirao je minhensku sklonost ka formi sa pariškim spontanitetom. Povratkom u Tuzlu, on daje prevagu pariškom iskustvu, prirodno svjetlo oživljuje do kraja na domaćim motivima, gama je prosvijetljena, puna svjetlosne topline koja zari svoju lirsku energiju na njegovoj slici konja. Svoj vrhunac će dosegnuti u svojim pejsažima i portretima, rađenim između 1917. i 1919. godine. Ali, tragična kadenca je i ovdje odigrala svoju ulogu: vezan za sudbinu svoje generacije, pripadnika "Mlade Bosne", proveo je određeno vrijeme u kazamatima Arada, pluća su popustila, tuberkuloza je uzela maha i on je, u 44. godini - sklopio svoje oči koje su tako zanosno znale gledati i forme i razigranost boja.
            Iza Đorđa Mihajlovića nastupiće čitava plejada mladih slikara iz Krajine. Jedan za drugim, odlazili su na različite evropske akademije: Pero Popović, Lazo Drljača, Todor Švrakić, Jovan Bijelić, Đoko Mazalić. Svi će oni ispisati visoki luk srpskog slikarstva u Bosni i Hercegovini, koji će biti potpuno podudaran sa bosanskohercegovačkim likovnim lukom jer će oni, isto-vremeno, predstavljati jedine školovane slikare u Bosni i Hercegovini. Zenit u tome luku predstavlja djelo Jovana Bijelića, moćno u svim svojim aspektima. Njegovim slikarstvom mi smo sustizali Evropu u kojoj je slikarstvo toga vremena preživljavalo jednu od najdinamičnijih svojih povijesnih dionica. Umjesto da postane sveštenik, čemu su se nadali njegovi roditelji, on je došao u Sarajevo i tu, kod Čeha Jana Karela Janevskog, uči slikanje, a potom odlazi u Krakov gdje će mu profesori biti: Todor Aksentovič, Leon Vučulovski i Juzef Pankijevič koji će izvršiti presudan uticaj na Bijelićevo likovno obrazovanje. O stvaralačkom aktu, ponašanju pred platnom, Miodrag B. Protić je zapisao:

              "U načinu na koji Bijelić vitla četkom, polaže boju, vuče liniju, ima nečeg oholog i izazivačkog, rustičnog odnosa prema svetu. Ova poslednja osobi na, uz druge okolnosti, nije mu dopustila da ostane ni pri kosmološkoj viziji iz prvog perioda, ni težnji ka idealnom, istorijskom, apsolutnom iz kasnijeg perioda, već ga je opredelila i nagnala na burnu ekspresiju, kao  "načinu autentičnog ljudskog života".
             Njegova čulnost ogleda se svuda, čak i kada se njegove slike shvate kao estetski predmeti, kao sočnost i emaljni sjaj i namaz boje, kao izrada, obrada materije i građenje oblika. Ali ona se ogleda i u samim temama - portretima punim života i topline, pa i u lošim "pompijerskim" slikama mladih žena, u kojima je, prema orijentalnom ukusu, model shvaćen kao objekt, zrelo voće koje izaziva apetit".
            Ističući neka Bijelićeva platna: "Djevojku sa knjigom", "Kupačicu", "Port-ret umetnika", "Tamni predeo" kao njegova najbolje djela, Miodrag B. Protić, koji se Bijelićevom geniju, na dostojanstven način, odužio svojom monumentalnom studijom o njegovom slikarstvu, dodaje:

            "Neka su čak i više od toga: prevazilaženje, momenat univer-zalne  umetnosti, deo njenog imaginarnog muzeja. Tako jak i svestran, Bijelić nije asket, uskogrudi čistunac koji životu i čoveku suprotstavlja umetnika i  umetničko ubeđenje. Njegov nemir je dubok i topao, i podseća na  pun, zaobljen zvuk iz donjeg registra koji spaja čulno i duhovno. On nije nervoza koja unakažava lice, kida strukture, potire životni elan; u njemu nema ničeg od one "mučnine", patnje i moralne katarze većine nemačkih ekspresionista. To nije slikarstvo s tezom, ni slikarstvo protesta ili očišćenja, kojim se umetnik spasava svojih strahova i svoga pakla, uobličavajući ih i nudeći ih nama, svojim bližnjima. To je naprotiv, slikarstvo metafizičkog nemira, osnovnih egzistencijalnih vrednosti. Strast koja huji njegovim platnima potseća na topli razvigorac".
            Pero Popović, najstariji u ovoj grupi krajiških slikara (rođen je Prijedoru 1881. godine), imao je znatno smireniju životnu putanju. Nakon završene gimnazije u Sarajevu odlazi u Beč i završava tri semestra filozofije, a potom se upućuje u Prag i uči slikarstvo kod Vlahe Bukovca i Čeha Františeka Ženjišeka. Zapošljava se na Velikoj realci u Banjoj luci 1908. godine. Učenici su mu bili Milivoje Uzelac i Vilko Gecan. Iz Banje Luke prelazi u Sarajevo 1930. godine i tu ostaje do smrti - 1. februara 1941. godine. Slikao je portrete, pejsaže, mrtve prirode, kompozicije sa scenama iz svakodnevnog života. Radio je i jedan ikonostas za crkvu u Prijedoru i mozaike za crkvu u Banjoj Luci.
            Njegove stvaralačke potencije su bile izrazite. Brzo se oslobodio Bukovčeve palete sa poentilističkim zasadima i okrenuo se snažnom i kontrastnom kolo-rističkom izražavanju, koje se približavalo sezanističkoj poetici i Gauguinu i na njihovo slikarstvo je upućivao i svoje učenike. O njegovom slikarstvu je vrijedan esej napisala povjesničarka umjetnosti Vera Jablan. Tonom, punim unutarnjeg pijeteta prema umjetniku, ona je pisala:

            "Studije aktova i portreta, skice sa ulica i nedovršene pokatkad  kompozicije pokazuju s koliko je ozbiljnosti ovaj slikar prilazio radu. Kako  je velike zahtjeve imao pred sobom, pred svojom savješću umjetnika.  Koliko mukotrpnosti i studiozne istrajnosti govori s tih platana o umjetniku  koji sam, nezavisan od želje i ukusa publike, nezainteresovan za prodaju svojih radova, neprekidno stvara.
             Jedan od najboljih Bukovčevih đaka, po završenom školovanju, nije se zadovoljio znanjem stečenim na Akademiji. To se vidi iz toga što je  Popović ubrzo napustio poentilizam i najprije lazurno, a zatim sve slobodnije do pastuoznog, tražio svoj vlastiti izraz. Njegovi radovi su ozbiljne studije, kolorističkih i tonskih odnosa. Bogata skala snažnih tonova, smjelih kontrasta boja i osvjetljenja, izraziti crtež i čvrsta komponovanja,  karakterišu njegovo stvaralaštvo u kome se uz izvanredno snažno zahvatanje cjeline, osjeća i virtuozna, gotovo orijentalna finoća detalja".
            Pero Popović će, sa Todorom Švrakićem i Brankom Radulovićem, organizovati prvu izložbu domaćih slikara u Bosni i Hercegovini - u Sarajevu 1907. godine.
            Todor Švrakić je samo godinu mlađi od Pere Popovića i njegov je životni put znatno dramatičniji. Sin prijedorskog drvodjeljca, ogrezlog u alkoholu, Todor se pješke uputio iz Prijedora u Beograd, radio na željezničkoj stanici kao nosač da bi se mogao izdržavati u Srpskoj slikarskoj školi Kirila Kutlika u kojoj mu je slikarstvo predavao Risto Vukanović i gdje je, uz Ljubomira Ivanovića, bio najtalentovaniji učenik. Pošto nije dobio stipendiju ni od bosanske vlade ni od SPKD "Prosvjeta", on se opet, sam, uputi u Beč, ali je već bio zakasnio da se upiše na bečku Akademiju pa je časove počeo posjećivati u privatnoj školi kod profesora Štreblova, slabog slikara. Pritiješnjen bijedom, obrati se Paji Jovanoviću da mu pomogne da od "Prosvjete" dobije stipendiju. Kad mu je Paja vidio radove, sa oduševljenjem je pristao da posreduje i isposluje mu stipendiju i trošak za put u Prag. U Pragu su mu bili učitelji Vlaho Bukovac i profesor Ženjišek. Tu je, paralelno, upisao i školu za umjetni obrt gdje je pohađao kurs za ornamentalno crtanje i stilizaciju, a učitelj mu je bio slikar Beneš. Međutim, njega nisu oduševljavali toliko njegovi profesori koliko veliki češki impresionista Slaviček, a interes za žive boje i način izbora motiva nalazio je kod slovačkog slikara Jože Uprte. U Pragu je ostao do 1910. godine, a onda je došao u Sarajevo za učitelja slikanja.
            Todor Švrakić je bio preduzimljiv čovjek i odlučan u ostvarivanju svojih nakana. Zahvaljujući svojoj preduzimljivosti, on u Sarajevu, 1907. godine, sa dvojicom svojih drugova - Perom Popovićem i Brankom Radulovićem - organizira prvu izložbu domaćih slikara u povijesti bosansko-hercegovačkog slikarstva. Svojom preduzimlji-vošću on će otvoriti i Školu slikanja u Sarajevu koja se neće moći zadržati zbog nezainteresiranosti građanstva. Kada su izbili balkanski ratovi, on još jednom pokazuje snagu svoje volje: prijavljuje se u vojsku. Komanda mu omogućuje da slika i on odlazi u Kumanovo i na Kosovo i tamo nastaje ciklus od 26 slika koje je, na nagovor Riste Odavića, izložio u Beogradu i požnjeo izuzetan uspjeh, ali i materijalni efekat jer su mu sve slike bile rasprodane. Tada je Akademija nauka pripremala izdavanje narodnih pjesama i ponudila Todoru da neke od pjesama ilustruje. Ilustrovao je "Starca Vujadina" i "Ženidbu Janković Stojana". Kada se vratio u Sarajevo, Principovi su pucnji označili početak Prvog svjetskog rata i, sa ostalim pripadnicima Mlade Bosne, Todor biva interniran u Arad, gdje je obolio od tuberkuloze.
            Boravak u Južnoj Srbiji bio je za Švrakića od izuzetnog značaja: paleta koja mu se formirala pod uticajem impresioniste Slavičeka i Jože Uprte, ovdje se razvijorila do pune fascinacije, a, pri tom, taj je boravak kod njega razvio i ljubav prema akvarelu. Akvarel mu je omogućavao mnogo toga: hvatanje onog treperenja prizora u jarkom suncu, suncu koje je beskrajno volio jer je sunce, kako je govorio "izraz poezije i radosti, ono ističe plastiku svih predmeta, ono produžava sjenke, koje ja toliko volim, i igra se s njima... poezija pejsaža je potpuna, u svim tonovima, samo u suncu".
            U Južnoj Srbiji je, gdje će i kasnije navraćati, najčešće slikao srpske zadužbine, u prostoru bujne vegetacije i neobuzdanih odnosa boja, ali je jedna, ipak, bila dominantna - svijetlosmeđa boja sakralne srpske arhitekture. Ta boja nije bila tu samo da identifikuje raskoš arhitektonskih formi i njihovu korespondenciju sa ambijentom, taj bojeni slog je zapravo, bila identifikacija izvorne emocije umjetnikove, oživljavanje onog poetskog akorda koji je obujmljivao cijelo njegovo biće, ta boja je znatno više bila izraz njegovih unutarnjih stanja, on je sebe i svoje lirsko ushićenje prepoznavao u toj boji, ona je bila njegov duhovni prostor u kojem je živio. Kasnije, nakon prvog svjetskog rata, stvaraće velike kompozicije u kojima je nastojao prikazati stradanja srpskog naroda u surim planinama Albanije, a kritičari su mu hvalili i portret vojvode Mišića.
            O Todoru Švrakiću je dosta pisano. Poseban odjek su imale njegove izložbe iz 1921. i 1927. godine. U prvi plan je uvijek isticana raskoš njegovih boja i mekota, ponekad i bolećiva, koja je strujala sa njegovih eksponata. Isticano je da se o njegovim djelima mora govoriti "kao o radovima istinskog umjetnika" u kojima je umjetnik "nežan i bolan, kao i njegov život" i gdje je potez "potez lepote, ukusa i čari ili nit čežnje za suncem, za svetlošću, za životom, za napretkom". U njegovim se radovima vide "svetle boje koje se prelivaju u nijanse svestranog šarenila, gracioznosti i bezazlenosti same prirode i rukotvorine ljudske prirode", njegova slika ostavlja na gledaoca "blag, da ne kažem nježan utisak". No, čini se, najtemeljitije govori o njegovom slikarstvu je ostavio jedan negativan sud, sud pjesnika dr Mihaila Mirona, koji je negativan predznak stavljao upravo pred ono što je predstavljalo vrhunski kvalitet ovog slikara, odbacivao one trenutke kada je bio "neobuzdan", "odviše impresivan", zamjerajući što je na njegovoj slici "odveć zauzelo ono bleštavo živo šarenilo impresionističke škole".
            Jedan se tekst čini posebno značajnim, objavljen u sarajevskom listu "Sloboda" 8. 2. 1927. godine, četiri godine prije umjetnikove smrti. Taj tekst je, zapravo, registar svih motiva kojima se inspirisao Todor Švrakić. Naziva ga pjesnikom "poluzapadnog i poluorijentalnog Sarajeva, njegovih raskošnih večernjih boja, njegovih malenih, oronulih krovova koji se mešaju sa nizom građevina zapadne arhitekture, dobar poznavalac linijske i vazdušne perspektive. Panorama Sarajeva, mesta koje je večno u srcu umetnika, slika puna mistike muslimanskog groblja, poremećenih nišana, malenih, intimnih kućica, vila u raznim stilovima, crkava u gotskom stilu i gorostasne crkve srpsko - vizantijskog stila, zelenila bašta i gajeva pod Trebevićem. I sve to daje jedan lep opšti utisak. Opština grada Sarajeva, divno arhitektonsko delo, u bojama Švrakićevim, predstavljeno je dostojno. Zatim dolazi ponovo pogled na Sarajevo: ruševine Tašlihana, Begova džamija sa kulom "Sahat", čaršija sa njezinim tipovima kazandžija, Principov most, Kozja ćuprija sa okolinom. Umetnik je sa velikom ljubavlju slikao predele uže domovine: tajanstvenu Romaniju pred buru, Treskavicu sa njezinim predelima, punim lepote, selima, "kazanima", čudima prirode.
            Horizont Bosne, koga večno predstavljaju u tamnim bojama, u slikarstvu Švrakića je svetao i raskošan". Poslije Nerkesije, sarajevskog pjesnika XVII stoljeća, o Sarajevu niko i nije ispjevao cjelovitiju poemu od Todora Švrakića.
            Lazar Drljača je, još za života, otišao u legendu. Svoja prva slikarska znanja je stjecao kod sarajevskog slikara Baltazara Baumgartla, a na Akademiji u Beču učio je kod Kristijana Gripenkerla (Christian Griepenkerl), da bi taj krug naukovanja okončao šestomjesečnim učenjem u Specijalnoj školi za pejsažno slikarstvo kod profesora Alojza Deluga (Alois Delug). U Parizu je proveo tri godine i najviše se približio fovizmu. U vrijeme prvog svjetskog rata je stranstvovao po Italiji, bivao po zatvorima ili bolnicama da bi se, najzad, 1921. godine vratio u svoj rodni kraj i više sablažnjavao okolinu nego što je slikao. Tek, nastojanjem slikara Petra Tiješića, Drljača će se naći u Sarajevu, a potom se, do kraja života, nastaniti na Boračkim jezerima, živjeti poput pustinjaka, proglašavajući sebe "posljednjim Bogumilom". O njegovom slikarstvu je Danka Damjanović zapisala da mu je stvaralački vijek, sa prekidima, trajao oko 60 godina, a njegovo djelo "u cjelini pripada našoj modernoj likovnoj umjetnosti, spočetka i tokom tridesetih godina ovoga (dvadesetog) vijeka". Tada su, kako ističe ova povjesničarka umjetnosti, i nastala njegova kapitalna djela. U njegovom se djelu "najlakše prepoznaju pleneristička nastojanja" i u tom poetičkom ključu je naslikao svoja najbolja djela - "Iz bosanske mahale" i "Tri konjanika - motiv iz Bosne".
            Ipak, centralna ličnost ukupnih bosanskohercegavačkih likovnih umjetnosti, po svojoj obuhvatnosti, vjernosti Bosni, po svojoj plodnosti i svojim dometima, po svome angažmanu u traženju puteva za što organizovanije razvijanje likovnih umjet-nosti, po svome kritičarskom i svome naučnom radu, jeste - Đoko Mazalić. Taj je umjetnik mogao sve i stizao sve. O njemu je pisano mnogo, i svako je uspijevao izreći neku kristalnu misao o njegovom djelu. O njemu će još Vladimir Lunaček 1919. godine, kao tridesetogodišnjem mladom slikaru, pisati u zagrebačkom "Obzoru":
                 "On slika sve kao pod jednim jednakim pramenom svijetla, širokim, ali ne osobito jakim, tako da se svijetlo i sjena malone uopće ne izmjenjuju. U svojim slikama on je snažan tehničar. Dekorativnost njegovih slika  imade i tu odliku da on iznosi samo ono što je uopće nužno da se iznese. Mazalić ređa boju uz drugu, ne brinući se mnogo za dojam. On voli kontrast, ali ne one svijetle, već one zagasite i tamnije...Talenat u njegovima uljanim slikama jače i zaobljenije izbija. A taj je talenat jak".
             U "Aframer Tagblattu" iz 192o. godine je zabilježeno da u njegovom djelu
            "prevladava dekorativni momenat, ali sa jednim kolorističkim akcentom, koji je tako snažan i postojan da je prerastao u originalan individualitet. Danas je Mazalić vedriji, sunčaniji, radosniji, a njegovo potvrđivanje života je nepomućeno, jer i kroz oblake tuge i duševno pomračenje vidi  svijetlo, radosno uzdizanje... Naročito Mazalićevo preimućstvo je njegova  snažna plastičnost, koja slikane figure čini naprosto opipljivim".

I književnik Ahmed Muratbegović će zapisati:

"Umjetnost Đoke Mazalića izgrađena je na savjesnom studiju predočenog materijala. U njega ne stvara umjetnost vatra, nego trajno gomilanje emocija, koje zaokružuju uvijek gotovo i izgrađeno djelo. Zato mu i jest svaka zamisao do u detalje provedena...".
I dr Lazar Trifunović je ostavio nekoliko vanrednih refleksija o Mazalićevm slikarstvu:

              "On je uvek slikao ono što je video: predeo i ljude Bosne, njen  karakterističan ambijent, atmosferu, živopisnu nošnju, neku vrstu modernog žanra - sve ono što je kao čovek voleo, sa čim je živeo, što mu je bilo blisko i što je, najzad, u velikoj meri odredilo njegovu ličnost...Za razliku  od Bijelićeve dramatične vizije Bosne sočnog kolorita i uzbudljive svetlosti, svet Mazalićeve umetnosti je satkan od finih niti intimne poezije... Posebno treba istaći njegove rane faze koje ispunjavaju drugu i treću  deceniju. U tim slikama Mazalić je u samim vrhovima jugoslovenske umetnosti, i kvalitetom i problemskim zahvatom, jer njegovo delo sadrži sve osnovne i vodeće umetničke tokove u prve tri decenije XX veka".
            Najtemeljitiji poznavalac Mazalićevog slikarstva je povjesničarka umjetnosti Azra Begić. Obraćala se ona njegovom djelu u nekoliko mahova (na njegovom slikarstvu je obranila i svoj magistarski rad), i svoje pisanje prožimala osjećanjem duboke odanosti prema njemu i kao čovjeku i kao umjetniku. Jedan odlomak, čini se, dovoljno zorno, iskazuje oba vida njenog odnosa prema Mazaliću i kao čovjeku i kao umjetniku:
            "Rijetka suzdržanost, distingviranost, život na distanci spram ljudi i spram događaja, apsolutno vladanje sobom i svojim moćima, izrazita sklonost prema istraživanju i nauci - jedan kartezijanski duh spojen s poslovičnom bosanskom ćutlji-vošću i zakopčanošću, čine Đoku Mazalića izuzetnom pojavom među bosansko-hercegovačkim umjetnicima uopšte. Obuhvativši svojim radom raspon od preko šest decenija, on je u svom slikarskom razvitku, nužno, prošao kroz različite stilske uticaje od secesije do naturalizma i impresionizma, od misticizma i simbolike do nekih nadrealnih atmosfera; kao i ostali njegovi savremenici, platio je svoj obol nostalgije za klasikom, ali je u svojoj generaciji jedini on smogao snage da uspostavi dijalog sa svojim vremenom, čak i u periodu poslije drugog svjetskog rata kada je, posve osamljen, krenuo u novu slikarsku avanturu dotičući, na mahove, impresionizam, ekspresionizam, pa čak i apstrakciju,  čemu pandan možemo naći samo kod njegovog druga iz mladosti Jovana  Bijelića koji je, srećom po sebe i po našu umjetnost, mogao da se razvija  u jednoj daleko stimulativnijoj, daleko plodotvornijoj sredini".
            Iz njegove biografije ćemo uzeti samo nekoliko podataka: rođen je u Kostajnici 23. aprila 1888, studirao je na Akademiji u Budimpešti, u klasi profesora Tivadara Zemlenzia. Prvi je put izlagao na IV jugoslavenskoj izložbi u Beogradu 1912. godine. U Sarajevu je, između dva svjetska rata, formirao likovnu Grupu četvorice i grupu Krug, a u Zemaljskom muzeju osnovao Galeriju slika kojom je rukovodio do 1943. godine. Bio je profesor u Sarajevu i Travniku.
            Njegov naučni rad obuhvata nekoliko hiljada stranica. Doticao se pitanja srednjevjekovnih gradova, proučavao ikone, ali je njegov rad još uvijek ostao izvan punije naučne valorizacije.
            Ovoj grupi prvih školovanih slikara u Bosni i Hercegovini, porijeklom iz Krajine, priključuju se i Savo Popović Ivanov, Atanasije Popović, Branko Radulović, Mihailo Timčišin.
            Savo Popović je rođen u Sarajevu 1887. godine, slikarstvo je učio u Gracu i Minhenu. Radio je kao profesor vještina u Tuzli, Derventi, Sarajevu i Foči. Glavno mu je opredjeljenje bilo žanr - slikarstvo, koje je prihvatio od svog minhenskog profesora Seitza, boju je nanosio širokim potezima kista i bio je priklonjen plenerizmu. Oko 1926. godine je napustio zemlju, nastanio se u Njemačkoj gdje je ostao do smrti (Bayreuth, l955.)
            Atanasije Popović je rođen u Trebinju 30. januara 1885. godine. Prvi mu je učitelj bio izvjesni Marko Gregorić koji je u novoj trebanjskoj crkvi radio ikonostas. Atanasije je radio s njim, a onda je i sam počeo raditi ikonostase po malim hercegovačkim crkvama. Sa 25 godina je otišao u Beč i upisao se na Akademiju, koju je završio odličnim uspjehom 1914. godine i dobio nagradu. Učio je kod profesora Šmita i za svoj akt je dobio nagradu. Slučaj je htio da je upravo u trenutku kad je trebao primiti nagradu, u Beč stigla vijest o Principovim pucnjevima u Sarajevu. Najveći dio svoga života je proveo u Dubrovniku. Bavio se portretom i pejsažima. O njemu je nekoliko puta pisao Đoko Mazalić. U jednom od članaka, objavljenom u "Jugoslavenskom listu" od l2. decembra 1935. godine, je zapisao da je Atanasije Popović
              "umjetnik od rase, osjeća slikarstvo kao malo ko, i boja mu je uvijek tako svježa i tako puna da čovjek kod svake njegove stvari ima nov  osjećaj i nov utisak. Umije da nađe motiv i objekat, a još bolje ga umije dati. On živi sa svojom slikom u koju je udahnuo komad sebe. Svršeni đak čuvene bečke akademije i velikih bečkih profesora i slikara, on je uvijek  ostao vjeran svojoj školi, a to mu baš i daje više vrijednosti u današnjem haosu raznih pravaca i ideja".
             Na drugom je mjestu, pak, Mazalić zapisao:
             "Ko voli sunce i more, ko voli starinu i cvijeće, taj treba da pogleda izložbu Atanasija Popovića. Nijedan slikar iz onih krajeva, i ni jedan iz naših, ne može to da dočara... Kod Atanasija ćete naći u svakoj slici novo zadovoljstvo. Njegovi zidovi govore starinom, placa otmenošću, Hercegovci gestovima..."
            I niz drugih kritičara će govoriti gotovo u istom tonu. Povodom njegove izložbe u Osjeku 1937. godine, u listu "Jugoslavenska zastava" pisalo je:
             "Kod slikanja prirode on je živi impresionista i služi se onim efektima, koje mu nameće priroda sama. On daje Dubrovnik i Jadran onakvim kakvi su. Sve odiše suncem i vedrinom".
            Sublimiranu sliku Popovićeva slikarstva dao je dr Smail Tihić u "Glasu Trebinja", u povodu desetogodišnjice umjetnikove smrti:
          "Pejsaž je druga (pored portreta) slikarska preokupacija Atanasija Popovića. Motivi sa ulice, gibanje masa na vašarima i pijacama, primorsko raslinje, šume, more, valovi, stare kuće koje klize niz strminu, luka sa trabakulama. Konavljanke u polju, u živom ritmu i s folklornim elementima, Dubrovnik s čempresima, bonaca, marine, "šilok"... Svakako je to  kvalitetniji dio umjetnikovog opusa, jer je komponenta subjektivnog jače  izražena u odnosu na portret, gdje je objektivacija još zadržala svoju  snagu. Najljepši radovi ovog slikarskog žanra nastali su u posljednjim godinama života - slikani najčešće na temu: Dubrovnik (l937. godine  umjetnik je priredio izložbu pod nazivom "Dubrovnik" - u kojoj je prikazao ciklus od 4o dubrovačkih motiva). U osnovi tih pejsaža leži   impresionistički postupak. Umjetnik je neposredan u bilježenju svojih utisaka pa je sve vedro i veselo, toplo i na mahove užareno, čak bi se moglo  reći da se intenzitet bojenih namaza penjao do paroksizma, ako nije prelazio i u kričavost. A u svim tim slikama prisutno je sunce, sunce koje žari i pali, sunce koje progoni umjetnika u snu i na javi i koji će poput  opsesije pratiti svaku njegovu akciju.
            Atanasije Popović pripadao je grupi najstarijih bosansko-hercegovačkih slikara našeg doba. Po prirodi skroman i povučen, u odsustvu  prirodne prodornosti i snalažljivosti, umjetnik je često bio, i nepravedno, zapostavljen".
            Za pravoslavnu crkvu u Dubrovniku je takođe uradio ikonostas.
           "Curiculum vitae" Branka Radulovića mogao bi se svesti na ovih nekoliko podataka: Rođen je u Mostaru 1885. godine gdje je završio osnovnu školu i dva razreda srednje škole, a sljedeća dva u Beogradu. Nakon njenog završetka, i protiv volje svoga oca i brata Riste, upisuje se u "Srpsku crtačku i slikarsku školu", koju su, nakon smrti njenog osnivača Kirila Kutlika, preuzeli Risto Vukanović i njegova žena Beta. Dolazak u ovu školu je za njega imao dvostruko značenje: pored marljivog učenja stručnih predmeta, on, uz muzički obrazovanu Betu, razvija i svoje sklonosti prema muzici, počinje intenzivno učiti violinu. Nakon diplomskog rada u školi, dolazi u Mostar i, uz Aleksu Šantića, uči dirigovanje i postaje dirigent đačkog hora. Pri tom je Branko i recitovao Ilićeva "Pjesnika" i Petefijevog "Ludu". U međuvremenu je naslikao "Portret Zmaja Jove Jovanovića", za koji je Jovan Bijelić rekao da je "impresivna studija popularnog pjesnika". Ovaj portret je pripadao djelima koje je Radulović radio prije odlaska na akademiju, a koje je Sida Marjanović, autor temeljne studije u ovom slikaru, nazvala tamnom fazom umjetnikova rada, zasnovanog na realističkim osnovama. Kao stipendista "Prosvjete" otišao je na Akademiju u Prag, kod profesora Vlahe Bukovca i profesora Ženišeka. Tamo je našao i Todora Švrakića i Peru Popovića s kojima će organizirati prvu izložbu domaćih slikara u povijesti bosanskohercegovačkog slikarstva. Izlagao je i u Pragu i dobio prvu nagradu za jedan akt. Poslije školovanja je proveo kraće vrijeme u Parizu i u Luvru kopirao stare majstore, naročito Rembranta, zatim Delakroa i impresioniste. Utjecaj Rembranta će se osjećati u njegovim kasnijim radovima. Učestvovao je u Balkanskim ratovima, a u toku 1913. godine je boravio u Sarajevu i Tuzli i ponovo se vraća u Pariz. U Parizu ga zatječe prvi svjetski rat i ponovo se javlja kao dobrovoljac. Tu će i oboljeti i umrijeti u martu 1916. godine.
            Branko Radulović je izraziti liričar sa dubokim osjećanjem muzike boja, i to iz onog svijetlog registra, jer, svaki ton, koji je nanosio na svoje slike, bio je prethodno duboko intimno proživljen, pročišćen i oslobođen one materijalnosti koju drugi slikari nisu imali snage odagnati sa svoje palete.
            Najcjelovitiju studiju o slikarstvu Branka Radulovića napisala je Sida Marjanović. Na stranicama svoje studije je zapisala:
             "U kratkom periodu likovnog stvaralaštva, od 19o3. do 1916. godine, on je neštedimice prinosio sebe svojim idealima: i slobodi i umjetnosti, vjerno im služeći i sagorijevajući za njihovu plemenitost i čistotu. Lirik, pomalo romantik, zanesenjak, studiozan i uporan, ovaj prefinjeni  muzičar i sluha i tona gotovo sa svakim novim platnom bilježio je prodor u novo, bolje. Njegove inspiracije su bile vezane za naš kraj i našeg čovjeka, ali je isto tako dobro shvatio i usvojio emocionalne i kolorističke finese  francuskog slikarstva. Kao sjetne ili razigrane Šopenove mazurke, koje je Branko toliko volio, takve su i njegove do daha suptilne kompozicije: sjetni sutoni i u suncu raspjevani pejsaži. Ovaj talentovani i senzibilni slikar i  muzičar ustreptalih osjećanja, umro je u trideset i prvoj godini".
            To je bila prva generacija srpskih slikara, školovanih na različitim evropskim akademijama i, uz Hrvate Petra Šaina, Gabrijela Jurkića i Petra Tiješića, prva generacija bosanskohercegovačkih slikara. Rađali su se u osmoj ili devetoj deceniji XIX stoljeća, pripadali seljačkom ili sitnozanatlijskom socijalnom sloju, rasturali magline zamračenih horizonata, koračali, ponekad i bosonogi, do ciljeva koje su sebi postavljali, bez sumnje, sa neslućenim energijama koje nisu imale mogućnosti da se, u punoj svojoj snazi, materijalizuju u umjetnosti jer je najveći dio tih energija sagorijevao dok se stiglo do odredišta, do akademija, bez dovoljno hrabrosti da se otisnu maticom savremenih zbivanja tadašnjeg evropskog slikarstva gdje su im savremenici bili i Pikaso, i Matis. Ali njihove receptivne mogućnosti su mogle dosezati do impresionističkih zasada i do određenih poentilističkih rješenja i u njihovim poetičkim okružjima tražili su rješenja za svoje preokupacije u kojima su se preplitali - osjećanje za povijesnu tragiku sopstvenog naroda, zanos nacionalnom heroikom, ali i za onim raspomamljenim dahom koji je stizao do njihove svijesti iz ambijentalnih prostora, zavičajne intime, transponovao se u poetske skaske i lirske poeme - i stvarali bogatstvo kojim se moramo ponositi i uvažavati ga sa onim zanosom s kojim su oni stvarali ova djela.Likovne umjetnike, rođene u posljednjoj deceniji XIX i prvoj deceniji XX stoljeća, nazvat ćemo uslovno drugom generacijom akademski obrazovanih bosanskohercegovačkih umjetnika među kojima su oni umjetnici koji su pripadali srpskom nacionalnom korpusu bili takođe brojni. Za ovu generaciju se veže nekoliko bitnih komponenti: ni kod jednog od njih nije postojala bilo kakva nacionalna ili konfesionalna uskogrudost ili surevnjivost, čak, kada njihove međuodnose posmatramo sa ove distance, oni nas fasciniraju. Treba, recimo, pratiti prepisku između Jovana Bijelića i Petra Tiješića, ili bilo kog drugog, pa vidjeti njihovu bliskost, njihovu međusobnu vezanost sviješću da pripadaju bosanskohercegovačkom tlu. (Ovu činjenicu ne mogu zamutiti ni negativni napisi Dimitrija Mitrinovića i Todora Švrakića o Gabrijelu Jurkiću). Još jedna komponenta, koja karakteriše ovu generaciju srpskih slikara je da se među njima pojavljuju i tri umjetnice: Iva Despić - Simonović, Mica Todorović i Rajka Merćep. Od njih tri dvije se posvećuju skulpturi (Rajka Merćep i crtežu i grafici). Najzad, za ovu generaciju srpskih slikara je karakteristično i to da u velikom broju napuštaju Bosnu i odlaze u Beograd, a neki i u inostranstvo, gdje će i okončati svoj radni i životni vijek (Tanasko Milović će umrijeti u Sent Luisu u Sjedinjenim američkim državama, a Rajka Merćep, nakon odlaska na studije u Pariz, nikad se više neće ni vratiti u Bosnu, ali će, često, učestvovati na likovnim izložbama koje su organizirane u Sarajevu).
            Začeci njihove afirmacije odvijaće se u trećoj i četvrtoj deceniji XX stoljeća, u atmosferi koja neće biti nimalo sklona umjetničkom stvaranju jer sama sredina nije bila u mogućnosti prihvatiti jezik umjetnosti, a opšte društvene okolnosti su, gotovo do samog ruba, zatvarale bilo kakve horizonte prosperiteta umjetnika. S druge strane, život u zajedničkoj državi se negativno odražavao na Sarajevo: transferzale duhovnih zbivanja su išle preko Beograda i Zagreba, a Sarajevo je zaustavljano na provin-cijalnim besputicama pa su mnogi umjetnici svoju afirmaciju morali tražiti izvan svoga grada, otvarati izložbe bilo u Zagrebu, tada najživljem centru likovnih zbivanja, ili u Beogradu.
            Pa ipak, Sarajevo se nije predavalo. U njemu su nalazili kakvog - takvog odraza umjetnička zbivanja bilo u zajedničkoj državi, bilo u evropskim razmjerama - svoj eho su nalazile i težnje vraćanja klasicizmu, i prihvatanja procesa koji su nazvani nesretnom i nespretnom kovanicom bez obzira u kojoj mjeri ona detektirala pravi smisao procesa - kubokonstruktivizam, i prihvatanja pokreta tzv. "nove stvarnosti", i slikarstva koje se inspirisalo socijalnim temama, i prihvatanja poetskog realizma. Za sve to treba zahvaliti, prije svega, čovjeku neiscrpne energije, neumornom Đoki Mazaliću, koji je stizao svuda: slikao je u tolikoj mjeri da je bio jedan od najpro-duktivnijih bosanskohercegovačkih slikara svoga vremena, ali je za likovni život od izuzetnog značaja njegov aktivizam izvan njegovog ateljea - formirao je u Sarajevu Društvo umjetnika odmah nakon 1919. godine, a, kada se ono raspalo, formirao je Klub Četvorice, pa likovni "Krug". Pri tom je bio najpreduzimljiviji u formiranju Galerije slika Zemaljskog muzeja kojom je i rukovodio, bez ikakve materijalne nadoknade, sve do 1943. godine. Na njegovoj su paleti nalazili svoju materijalizaciju svi pokreti koji su stizali u Bosnu, osim priklanjanja obradi socijalnih tema, što je dovodilo do određenog spora između tzv "mlađih" i "starijih" umjetnika. On se, u ovom periodu počinje baviti i naučnim radom - izučavanjem ikonopisa, i srednjevjekovnih bosanskih gradova, ali je, za same likovne tokove od izuzetnog značaja što se latio pera i na stranicama dnevne štampe ispisivao svoje likovne kritike. Njemu će se, od 1925. godine priključiti jedan od korifeja ukupnih umjetničkih zbivanja u Bosni i Hercegovini - Jovan Kršić. Kroz njihovo kritičarsko suđenje će se filtrirati postignute vrijednosti i vršiti usmje-renje, dinamizirati likovni život. Uz njih, nemjerljiv doprinos u razvoju likovnih umjetnosti u Bosni i Hercegovini će doprinijeti Udruženje prijatelja umjetnosti "Cvijeta Zuzorić" i, kada se činilo da se spušta potpuni sumrak na ovu umjetnost, ovo je Udruženje istupalo u javnost i omogućavalo organizovanje likovnih izložbi. Njihovom angažmanu će ići na ruku i osnivanje Izložbenog salona Desimira Skočajića (u današnjoj ulici Zelenih beretki), a izložbe će se organizovati i u Gradskoj vijećnici, Pravosudnoj palati, "Napretkovoj" palači, Srpskom domu, Jevrejskom domu, Trgovačkoj akademiji. Od pojedinaca, koji su, na svoj način, doprinosili likovnom životu u Sarajevu, treba istaći i Borivoja Jevtića i Jovana Palavestru, a uz njih i Isaka Samokovliju, Niku Milićevića, Hamza Humu. Posebno mjesto su, u svemu tome, sebi obezbijedili novinari i urednici nekih listova - Ivan Pesrle i Mile Borojević (nažalost rano preminuo).
            Ipak, uz rame sa Đokom Mazalićem je stajao Roman Petrović. Svojim osebujnim i neobuzdanim talentom, on je, ustrajno, izlijetao u prostore do tada nepoznate bosanskohercegovačkom slikarstvu, prihvatao poticaje svana, ali ih i modulirao u saglasju sa svojim temperamentom, sa svojim nemirima i sa svojom stvaralačkom slobodom. Bio je jedan od vodećih zagovornika socijalnog slikarstva i vrhunac je postigao svojim veličanstvenim ciklusom "Djeca ulice". On je, svojim djelom, i svojim angažmanom, lomio provincijalne beočuge, širio horizonte, djelovao na mlađe.
            Najstariji među njima bio je Teodor Janković, rođen u Trnovu 1891. godine, školovao se na Akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i bio član Grupe sarajevskih književnika. Njegovo slikarstvo Azra Begić smješta u prostor "magičnog realizma". Motive za svoje pejsaže nalazio je u ruralnim prostorima, razrađivao ih "tvrdo", "u ugašenoj sivoj, zelenoj i oker gami" (Azra Begić).
            Iva Despić Simonović je rođena izvan Bosne, ali je u Sarajevo došla 1920. godine i više ga do smrti (1961.) nije napuštala. Ona je prva žena skulptor u bosansko-hercegovačkim likovnim umjetnostima. Ona svoje skulpture razrješava u lirskom i intimističkom ključu, kako je to napomenula Danka Damjanović. U oblasti skulpture će se, kasnije, pojaviti Rajka Merćep, koja će svoje stvaralačke potencije razvijati u Parizu, gdje ju je kritika obasipala pohvalama ističući "jednostavnost linija i velike sintetične plohe", povodom izlaganja skulpture "Lik Azije" koja joj je otvorila" vrata svih pariskih salona". Sa velikim je oduševljenjem u Luvru izučavala "Antiku, gotiku, drevni Egipat i Daleki istok, a od novije evropske skulpture uzori su joj bili Rodin i Charlkes Despiau" (Danka Damjanović). Glavna preokupacija su joj bile dječje glave i "aktovi meke i suptilne modelacije". U Parizu je načinila portret pjesnika Milana Rakića "modelovan snažnije i prisnije sa željom da se izrazi duhovna snaga pjesnika, ali i njegov već bolesni lik" (Danka Damjanović). Među skulptorima ovog vremena se pojavljuje i Sreten Stojanović čijem je radu do Drugog svjetskog rata Danka Damjanović takođe posvetila nekoliko zapažanja. Po njoj, Stojanović je, u samom početku,
              "izradio snažan plastični izraz, čini se podjednako izražen i na planu    portreta i figure i figuralne kompozicije. Dok se u modelaciji figure osjećaju raznovrsniji stilski elelementi, kao što su elementi secesije, simbolizma, intimizma, dotle se u temi portreta Sreten Stojanović predstavlja kao  izuzetno snažan psihološki analitičar".
            U razvoju crteža i grafike u ranim periodima razvoja povijesti bosanskohercegovačkih umjetnosti, nije se pojavilo neko novo ime, bili su to ili slikari ili skulptori: Roman Petrović, Rajka Merćep, Mica Todorović i Branko Šotra. U kasnijem svome stvaralačkom angažmanu Šotra će se, u najvećoj mjeri, posvetiti grafici. Za njegov grafički rad u ovom periodu Ibrahim Krzović je rekao da
              "grafička rješenja, kojima se dosta uspješno nastoji izraziti forma i  materijalizacija, idu i do složenijih gradacija, koji se postižu prav-cem,  oblikom i gustoćom reza. U tome Šotra pokazuje zaista znanje i osjećaj. Osim toga, u nekim motivima, kao što je "Rizvanbegovićeva kula kod  Stoca", uspijeva dinamizirati grafičke sadržaje i nagovijestiti simboliku a,  kao čovjek s krasa i sunčanog podneblja, s nekim elementima tog sižea   nagoviještava predmet svoje kasnije intenzivne grafičke djelatnosti".
            Ibrahim Krzović, povjesničar umjetnosti i profesor, posvetio je određenu pažnju i crtežima Rajke Merćep:

            "Rajka Merćep svojim crtežima izražava jednako iskonsko zanimanje za fenomen ženskog tijela, kojemu sredina i tradicija pariškog života posebno pogoduje i čini ga osobeno umjetničkim. U cjelini gledani, njeni  crteži predstavljaju primjer intimizma koji srećno ujedinjuje prirodu i senzibilitet njenog bića i umjetničko shvatanje tridesetih godina".
            Pored pomenutih umjetnika ovog perioda, sliku upotpunjuju svojim radom: Jefto Perić, Vojislav Hadžidamjanović, Tanasko Milović, Kosta Hakman, Mica Todorović, Milan Četić, Nedeljko Gvozdenović, Dragutin Mitrinović, Milena Šotra, Božo Nikolić (koji je svoj rad vezao za Banju Luku) i Vojo Dimitrijević.
            Slikarima rođenim u drugoj, trećoj i četvrtoj deceniji XX stoljeća ne posvećujemo širu analitičku razradu, budući da je njihovo prisustvo u ovom trenutku još uvijek evidentno i da tekuća likovna kritika, koliko toliko prati njihovo stvaralačko djelovanje. To su sljedeća imena: Bogdan Boško Bogdanović, Boško Karanović, Mitar Bjelčević, Nada Novaković, Vladimir Vojnović, Radenko Mišević, Milan Vasiljević, Dragiša Trifković, Dušan Simić, Kosta Bogdanović, Bogdan Kršić, Dobrivoje Bobo Samardžić, Dragan Lubarda, Milivoje Bokić, Milorad Ćorović, Radovan Kragulj, Stojan Čelić, Miloš Bajić, Dušan Gaković, Borislav Aleksić, Branko Miljuš, Milan Perišić i Luka Ilić. Dovoljno je reći, za ovu priliku, da oni svjedoče o kontinuitetu koji se, bez prestanka, odvija od dolaska u Bosnu i Hercegovinu Špire Bocarića do danas.
                                                        Sarajevo, 17.08. 2002. godine

Vojislav Vujanović

OBAVJEŠTENJA

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

LIKOVNA SEKCIJA

LIKOVNA SEKCIJA I DIGITALNA FOTOGRAFIJA: "IZLOŽBE"

Otvorena izložba Praški odrazi

Održan PRESS u povodu izložbe

Praški odrazi

Pozivamo Vas na otvaranje izložbe

PRAŠKI ODRAZI
Prosvjetini stipendisti školovani na Likovnoj akademiji u Pragu 1904-1920.
Umjetnička galerija BiH, Sarajevo
od 13. avgusta - 06. septembra 2015.

Otvorena izložba polaznika Kursa digitalne fotografije!

SPKD "PROSVJETA" Sarajevo organizuje besplatan:

KURS DIGITALNE FOTOGRAFIJE!

Izložba "NAŠI KLASICI" povodom obilježavanja dva jubileja, 20. godina od obnavljanja i 111. godina od osnivanja Društva.

PROGRAM IZLOŽBE: "NAŠI KLASICI"

OTVORENA IZLOŽBA LAZARA DRLJAČE U MOSTARU!

OTVORENA IZLOŽBA LAZARA DRLJAČE

Izložba LAZARA DRLJAČE

Izložba polaznika II KURSA DIGITALNE FOTOGRAFIJE

Izložba polaznika NAPREDNOG KURSA SLIKANJA ZA HOBISTE

izložba fotografija polaznika Kursa za digitalnu fotografiju

Besplatan kurs slikanja za hobiste

Izložba "Tri slikara", autora prof. Zorana Jovanovića Dobrotina, Pala Dečova i Branislava Markovića

U povodu 50 godina od smrti Borivoja Jevtića ( 1894-1959)

Izložba "SIMFONIJA U KRSTU" akademskog grafičara Milijanka Miholjčića

Sa izložbe fotografija "JEDAN SLUŽBENI PUT - NA RAZMEĐI DOKUMENTARNOG I UMJETNIČKOG" - Domagoj Bačić

Sa izložbe "U PROSTORU TRAGALAČKOG"- Tanja Dursun

SA IZLOŽBE "GOVOR MERIDIJANA" MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA"JAHORINA 2008"

RADA ALEXIEVA - dozivi i odzivi

DOPRINOS SRBA DUHOVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
/ likovne umjetnosti /

NOVE KNJIGE

NAŠA IZDANJA: KATALOG

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

LIKOVNA SEKCIJA

LIKOVNA SEKCIJA I DIGITALNA FOTOGRAFIJA: "IZLOŽBE"

Otvorena izložba Praški odrazi

Održan PRESS u povodu izložbe

Praški odrazi

Pozivamo Vas na otvaranje izložbe

PRAŠKI ODRAZI Prosvjetini stipendisti školovani na Likovnoj akademiji u Pragu 1904-1920. Umjetnička galerija BiH, Sarajevo od 13. avgusta - 06. septembra 2015.

Otvorena izložba polaznika Kursa digitalne fotografije!

SPKD "PROSVJETA" Sarajevo organizuje besplatan:

KURS DIGITALNE FOTOGRAFIJE!

Izložba "NAŠI KLASICI" povodom obilježavanja dva jubileja, 20. godina od obnavljanja i 111. godina od osnivanja Društva.

PROGRAM IZLOŽBE: "NAŠI KLASICI"

OTVORENA IZLOŽBA LAZARA DRLJAČE U MOSTARU!

OTVORENA IZLOŽBA LAZARA DRLJAČE

Izložba LAZARA DRLJAČE

Izložba polaznika II KURSA DIGITALNE FOTOGRAFIJE

Izložba polaznika NAPREDNOG KURSA SLIKANJA ZA HOBISTE

izložba fotografija polaznika Kursa za digitalnu fotografiju

Besplatan kurs slikanja za hobiste

Izložba "Tri slikara", autora prof. Zorana Jovanovića Dobrotina, Pala Dečova i Branislava Markovića

U povodu 50 godina od smrti Borivoja Jevtića ( 1894-1959)

Izložba "SIMFONIJA U KRSTU" akademskog grafičara Milijanka Miholjčića

Sa izložbe fotografija "JEDAN SLUŽBENI PUT - NA RAZMEĐI DOKUMENTARNOG I UMJETNIČKOG" - Domagoj Bačić

Sa izložbe "U PROSTORU TRAGALAČKOG"- Tanja Dursun

SA IZLOŽBE "GOVOR MERIDIJANA" MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA"JAHORINA 2008"

RADA ALEXIEVA - dozivi i odzivi

DOPRINOS SRBA DUHOVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE / likovne umjetnosti /

NOVE KNJIGE

NAŠA IZDANJA: KATALOG

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

PRAŠKI ODRAZI
Prosvjetini stipendisti školovani na Likovnoj akademiji u Pragu 1904-1920.
Umjetnička galerija BiH, Sarajevo
od 13. avgusta - 06. septembra 2015.

DOPRINOS SRBA DUHOVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
/ likovne umjetnosti /