20.000 primjeraka. U 1920. godini uz list je štampan prilog Narodno zdravlje, koji je uredio dr. Risto Jeremić. Kada je u Beogradu ponovo pokrenut list Zdravlje, dostavljan je kao nekada svim članovima Društva uz list Prosveta. Urednik brojeva od 1920-1923. bio je Pero Slijepčević.

Pošto je 1923. pokrenut časopis Glasnik, list Prosveta je iste godine zbog finansijskih razloga prestao da postoji.

List je obnovljen 1930. godine i izlazio je do 1937. u tiražu 4.000-5.000 primјeraka. Od 1930. do 1936. godine list je uređivao Đorđe Pejanović. Tokom 1937. mijenja naslov u Prosveta, list za savremene probleme, a uređuje ga redakcijski odbor u sastavu Đorđe Pejanović, Marko Marković, Borivoje Jeftić, dr. Vaso Runda i prota Mirko Mak-simović.

Glasnik – organ društva “Prosvjeta”

Od svog pokretanja 1922. godine Glasnik je neprekidno izlazio do 1941. godine, najčešće tromjesečno i nije kao Prosveta dostavljan članovima, nego samo organizacijama, odnosno odborima i povjerenicima. Njegov tiraž je zato bio manji i kretao se između 1.500-2.000 primjeraka.

Glavni zadatak Glasnika je bio da informiše članstvo o radu Društva; kretanje članstva, širenje organizacije “Prosvjete”, ubiranje prihoda, uputstva odborima i povjerenicima, rad Glavnog odbora, pripremanјe za godišnje skupštine, kao i zapisnike sa glavnih godišnjih skupština. Urednik Glasnika bio je Vasilj Grđić sve do svoje smrti 1934. godine, a zatim ga je do kraja ovog perioda uređivao Đorđe Peja

nović.

Almanah

Prvi Amanah “Prosvjete” uredio je Pero Slijepčević 1918. godine u Ženevi, kao i drugi 1922. godine koji je dobro ocijenjen. Iz navedene literature nismo mogli da saznamo ništa o periodičnosti objavljivanja Almanaha, kao ni u Federalnom arhivu BiH, izuzev što smo pronašli Almanah “Prosvjete” iz 1932. godine (nažalost sa istrgnutim stranicama impresuma).

Almanah “Prosvjete” iz 1932. godine, bogato ilustrovan sa dvadeset umjetničkih priloga likovnih umjetnika (Romana Petrovića, Sretena Stojanovića, Ive Despića, Teodora Švrakića, Koste Hakmana,Vojislava H. Damjanovića, Petra Tiješića, Đoke Mazalića, Petra Šaina i dr.) donosi i priloge vrsnih pripovjedača ( Ivo Andrić: “Portugal, zelena zemlja”, putopis, Borivoje Jeftić: “Kćeri otadžbine”, pripovetka, Srđo Đokić: “Darovi”, pripovijetka, Hasan Kikić: “Svijestgospodina Štajnera”, odlomak iz priče, Jovan Palavestra: “Viđenje kroz vlakna ćebeta”, pripovijetka, Novak Simić: “Susreće Ananiju”, odlomak iz romana, kao i izbor najnovije poezije Tina Ujevića, Hamze Hume, Isaka Samokovlije, Hamida Dizdara, Husnije Čengića, kao i druge zanimljive priloge iz domaće i svjetske književnosti.

“Prosvjetina” Biblioteka

“Prosvjetina” Biblioteka pokrenuta je još u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su u Ženevi izašle tri sveske. Izdavanje ovih popularnih knjižica, čiji je zadatak bio da se članovima i prijateljima “Prosvjete” kao i kulturnim i prosvjetnim radnicima pruži pouka i informacija, “Prosvjeta” je nastavila i posle rata – sve do 1941. godine izašlo je 15 svezaka u prosječnom tiražu od 3.000 primjeraka. Autori ovih svezaka bili su: dr. Pero Slijepčević, dr. Jovan Gmajner, dr. Božo Marković, Pavle Popović, Đorđe Pejanović, Jovan M. Jovanović, dr. Jovan Cvijić, dr. Tihomir Đorđević, dr. Antonije Vuković, dr. Vasilj Popović, dr. Vojislav Bogičević i Jovan Jovanović Zmaj.

U okviru “Prosvjetine” Biblioteke ukupno je izdato 56. hiljada svezaka.

“Prosvjetina” edicija Knjiga za narod

Ova edicija je pokrenuta 1921. godine i tada su bile objavljene dvije knjige

– Đorđa Pejanovića “Kralj Petar Veliki oslobodilac” i Jovan Magovčević: “Pjesme oslobođenja”. Ova edicija nije ispunila očekivanja, jer su do rata izašle još svega tri knjige.

“Prosvjetina” druga izdanja

“Prosvjeta” je publikovala i čitav niz drugih izdanja: godišnje izvještaje o radu Društva, zapisnike sa godišnjih skupština, pravila Društva posle svakog redigovanja, spomenice o desetoj, dvadesetoj i dvadeset petoj godišnjici rada “Prosvjete”, zatim izuzetno opremljenu knjigu Alekse Šantića “Na starim ognjištima” u povodu pedesetogodišnjice pjesnikovog rođenja.

Da bi obavijestili strance koji su često prilikom dolaska u Sarajevo svraćali u “Prosvjetu” izdata je 1923. godine i skraćena brošura na engleskom jeziku, gdje su pružena najkraća i najnužnija obavještenja o ideologiji, kulturnom radu i organizaciji “Prosvjete”. Brošura je nosila naslov: “Prosvjeta” an Educational Servian Society for Diffusion of useful Knowledge and culture.

“Prosvjetina” Čitanka

“Prosvjetina” Čitanka izdata je 1932. godine bila je namijenjena prvenstveno završnim polaznicima analfabetskog tečaja kako bi im omogućila da se i dalje kulturno uzdižu. Ranija izdanja koja je trebalo da služe istoj namjeni nisu više odgovarala. Ova Čitanka bila je sastavljena prema savremenim pedagoško-metodskim principima: čitanka je bila podijeljena na 12 poglavlja, a sadržavala je 214 priloga zabavne, poučne i vaspitne sadržine i bila ilustrovana sa preko 120 slika. Čitanku su uredili prof. Jovan Vuković i Đorđe Pejanović, a izašla je u tiražu od 10.000 primeraka.

“Prosvjetin” Bukvar

Polazeći od ranijeg iskustva da bez svojih edicija ne može u potpunosti ostvariti kulturnoprosvjetnu ulogu, Glavni odbor je na samom početku svoga rada posle Drugog svjetskog rata pripremio izdavački plan namjeravajući da ponovo otvori štampariju. Nakon obnoviteljske skupštine održane u julu 1945. godine, formirana je sekcija za narodno prosvjećivanje čiji je predsjednik bio dr. Vojislav KecmanovićĐedo, a članovi Đorđe Pejanović, dr. Nedo Zec, Slavko Mićanović, dr. Blagoje Kovačević, profesor Milan Jokanović, profesor Vera Šnajder i dr. Ilija Kecmanović.

Na sastanku sekcije održane 30. avgusta 1945. godine donesen je program rada “Prosvjete” koji je predviđao da se ponovo izda Bukvar i u tu svrhu angažuju najbolji učitelji i likovni umjetnici Vojo Dimitrijević i Ismet Mujezinović. Ovaj projeka je realizovan i Bukvar je štampan u 40.000 primeraka.

Dalji rad na publikovanju svojih izdanja “Prosvjeta” je obavljala sa “Napretkom” i “Preporodom”, sa kojima je izdala zbirku partizanskih pjesama “Partizanska pjesmarica”.

Za cio period svog djelovanja od 1902-1949. godine “Prosvjeta” je izdala 213 knjiga različitih sadržaja.

PERIOD 1993 – 2008.

Treće oživljavanje rada “Prosvjete” 1990. godine pada, dakle, uoči sveopšteg raspada Jugoslavije i velikih ratnih nedaća koje će zadesiti Bosnu i Hercegovinu i grad Sarajevo. Formirajući 1993. godine SPKD “Prosvjeta” -Sarajevo sa sjedištem u ulici Kralja Tomislava br. 12 (drugi ogranak “Prosvjete” nastavio je sa radom u Republici Srpskoj). Društvo je nastavilo sa radom, prvo na čelu sa predsjednikom Goranom Simićem, a zatim Borislavom Spasojevićem, tehničkom administracijom, mnogobrojnim saradnicima, članovima, prijateljima i simpatizerima svih nacionalnosti. Ponovo se pokreće Bosanska vila – list za nauku, kulturu i društvena pitanja, organizuju se tribine, likovne izložbe i druge manifestacije.

“Prosvjeta” je u tim danima postajala simbol zajedničkog života, te je razorni oganj počeo ujedno da biva i klica koja je stvarala središte koje će u muci opsjednutog grada – koga su razarale granate i druge nedaće - svojom toplinom i unutrašnjom svjetlošću (naslijeđenih od svojih predaka utemeljivača) okupljati i zbližavati ljude.

Bosanska vila, list za nauku, kulturu i društvena pitanja

Sedamnaest godina starija od “Prosvjete” Bosanska vila – list za zabavu, pouku i književnost pokrenuta je 1885. godine, a prvi broj je izašao 16. decembra iste godine.

List su pokrenuli, osmislili mu koncepciju i dali naziv četiri mlada učitelja: Božidar Nikašinović, Nikola Šumonja, Nikola Kašiković i Stevo Kaluđerčić, od kojih se najviše isticao Nikola Kašiković, kasniji vlasnik Bosanske vile.

Bosanska vila bila je u svom skoro tridesetogodišnjem postojanju otvorena saradnicima svih koncesija, postepeno napuštajući prvobitno nacionalna i religiozna obilježja, afirmišući se sve više kao južnoslavenska književna revija, u kojoj su sarađivali od 1908. godine renomirani pisci iz BiH, Srbije, Hrvatske, pa i Slovenije. Zbog takve saradnje i tematskih brojeva, posvećenim pojedinim južnoslavenskim literaturama, ona je postala veoma popularna i cijenjena u književnoj javnosti ovih zemalja. Tako se pod njenim okriljem ostvarivalo književno jugoslovenstvo. U vremenu kada je postala najmoderniji i

najotvoreniji časopis u BiH, prestala je sa radom po izbijanju Prvog svetskog rata.

Posle osam decenija – 10. maja 1994. godine SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo u preteškim ratnim uslovima ponovo pokreće Bosansku vilu, list za nauku, kulturu i društvena pitanja.

Šest brojeva Bosanske vile publikovane u periodu od 1994. do aprila 1997. godine (kao glavni i odgovorni urednici potpisivali su se Goran Simić, Božidar Kljajić i Borislav Spasojević) štampani su naizmjenično ćiriličnim i latiničnim pismom.

Od dvobroja 7-8, vanjski izgled časopisa se mijenja, kao i naziv: list postaje glasilo za književnost, kulturu i društvena pitanja, koga do 14. broja uređuje Dejan Đuričković, a od dvobroja 15-16, glavni i odgovorni urednik postaje Dragoslav Janjić i list se štampa isključivo ćirilinim pismom. (U tom periodu bili su i mnogi saradnici članovi redakcije: Svetlana Bajić, Nenad Veličković, Željko Grahovac, Srđan Đukić, Rajko Đurica, Tatjana Žarković-Tafro, Dragoslav Janjić, Nenad Kostić, Stevan Latinović, Velimir Milošević, Zoran Mutić, Boris Nilević, Ratko Orozović, Mladen Paunović, Mirko Pejanović, Nenad Radanović, Goran Samardžić, Borislav Spasojević, Božo Stevanović, Marko Čejović, Branko Čučak).

U svojoj recenziji za knjigu Ljubice Žikić “Bosanska vila 1994-2004” -Bibliografija Željko Grahovac, jedan od najagilnijih urednika Bosanske vile je napisao:

“Taj period od 1994-2004. Bosanska vila je obilježila kao rijetko koji još od kulturnih projekata te vrste: prije svega njeno oživljavanje i kvalitet sadržaja što ih je objavljivala, potvrdili su da Bosna i Hercegovina ima svoju bogatu kulturnu tradiciju, obilježenu tolerancijom i koegzistencijom raznih konfesija, etničkih i nacionalnih kolektiviteta – njeno ponovno pojavljivanje je bilo najbolje podsjećanje i najbolji dokaz za sve one koji su bili skloni zaboraviti bogatu baštinu multikulturalne koegzistencije da Bosance i Hercegovce niko ne treba “učiti toleranciji i suživotu” i da su to, zapravo, ona supstancijalna određenja duha i mentaliteta ljudi i naroda ovog podneblja. Istovremeno, Bosanska vila je u vrijeme tragičnog i krvavog raspada Jugoslavije, iz samog srca te tragedije (iz Sarajeva), samom svojom pojavom i svojim opstojanjem zaiskrila kao svjetlo nade i razuma u općem mraku razaranja. S jedne strane, ona je reafirmišući bogatu tradiciju bh. kulture s početka vijeka, zorno predstavila svijetu i nama samima koliko smo utemeljeni i prisutni u ukupnoj baštini evropske kulture i demokratije – a s druge strane je otvorila prostor u kojem će se brojni ugledni i produktivni znalci i stvaraoci s ovih prostora angažovati i izraziti kao svojevrsna intelektualna elita, odnosno, kao “dobri duh” ovog podneblja, koji i u najtežim uslovima može proizvoditi i afirmisati to što zovemo vrhunskom kulturom.

Posebno za vrijeme dok su Bosansku vilu uređivali prof.dr. Dejan Đuričković i književnik Dragoslav Janjić, ovaj se časopis potvrdio kao najbolja revija za kulturu u Bosni i Herce-govini: najistaknutiji autori iz raznih oblasti kulture i stvaralaštva objavljivali su sa zado-voljstvom svoje radove na stranicama Vile, i to stvaraoci iz svih etničkih i nacionalnih skupina – pa su tih 34 broja ovog časopisa zato i mogli sadržavati izuzetno zanimljive radove iz etno-logije, iz istorije, iz svih oblasti književnog stvaralaštva i nauke o književnosti, iz muziko-logije, teatrologije, antropologije, filozofije, sociologije, iz pravnih i ekonomskih, pa i iz prirodnih nauka… Naglasak je ipak bio stav-ljen na književno stvaralaštvo, ali je i tu Vila bila specifična po tome što je afirmisala rjeđe zastupljene

žanrove i vrste – putopisnu i esejis-tičku prozu, reportažu, fantastičku pripovijetku, dnevničku prozu, kultu-rološko-antropološke oglede itd. Visoki estetski kriteriji u izboru tekstova i studijski pristup tematici i problematici omogućili su uredništvu Bosanske vile da dobije i da objavljuje izuzetno vrijedne radove koje autori u drugim časo-pisima nisu mogli objavljivati – što zbog njihove mahom diferenciranije uređivačke politike, što zbog prostora, što zbog profilacije časopisa.

Ove vrijednosti što ih je Vila afirmisala bile su prepoznate u užem i u širem okruženju, pa je zato ovaj časopis, zahvaljujući svome dokazanom nivou i kvalitetu, u više navrata dobijao posebnu podršku raznih institucija i organizacija – pa je tako, između ostalog, mogao biti i kvalitetno predstavljen na posebno organizovanim gostovanjima i promocijama u Mostaru, Zenici, Tešnju, Tuzli, Banja Luci, Zagrebu, Novom Sadu, Podgorici, Cetinju i u drugim sredinama, gdje je uvijek nailazio na topao prijem i na odziv šire publike i stručne kritike…”

Bosanska vila je koncipirana tako da izlazi četiri puta godišnje, ali zbog nedostatka materijalnih sredstava nije mogla da ostvari zacrtane ciljeve, te je u toku ovih godina izašlo 36 brojeva. Časopis je izašao osam puta kao dvobroj (7-8, 15-16, 19-20, 22-23, 24-25, 27-28, 31-32, 33-34).

U Bosanskoj vili objavljeno je 7 posebnih separata: Nenad Veličković: Jugo, pozorišna komedija (br.13/1998), Mladen Subotić: Jedno rujansko popodne Antona Pavloviča / drama (br.14/1999.), Dragoslav Janjić: Obaranje svjetskog rekorda – nacionalna tragedija u tri kafanske slike (br.15-16/ 1999.), Bosanska vila - izbor tekstova iz godišta 1885-1914. godine (br.18/2000.), Velimir Milošević: Bagrem bašta – Veče vinske poezije (br. 19-20/2000.), Laza Somborski: Od Steve do Filipa ili hronika jedne sarajevske porodice (br.21/2000.) i dodatak Povodom jubileja SPKD «Prosvjeta» - Sarajevo 19022002. (br.22-23/2002.).

. - A l m a n a h

 

 

Nastavljajući tradiciju objavljivanja Almanaha «Prosvete» koju je pokrenuo Pero Slijepčević, SPKD «Prosvjeta» - Sarajevo je objavila u periodu 1996-1998. godine četiri Amanaha. Prvi za 1996. godinu uredio je dr. Božo Kljajić, a druga tri za 1997. 1998. 1999 i 2000. godinu prof.dr. Dejan Đuričković. Almanah je koncipiran kao redovna godišnja publikacija. On je posvećen njegovanju srpske nacionalne kulture, dijelom i naše zajedničke multikulturalne tradicije i sa željom da okuplja ugledne saradnike iz svih oblasti kulture i društvenih nauka – profesore univerziteta, naučne radnike, pisce, kritičare i umjetnike, nastojeći da prilozima koje objavljuje, bude ogledalo naše prošlosti i naše savremenosti.

U periodu od 1996-2008. godine, SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo je objavila 25 naslova, koje ćemo prikazati hronološkim redom.

Velimir Milošević: Pasternak na Mojmilu (zbirka poezije), SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 1996.

“… Pjesnička knjiga Velimira Miloševića Pastrnak na Mojmilu značajno je djelo u ukupnom opusu ovog pjesnika, poetski cjelovito, sa izuzetno naglašenom unutarnjom arhitektonikom, sa bogatim značenjskim kontekstima i izbistrenom lirskom govoru. Možemo ovu knjigu prihvatiti kao roman u stihovima, i kao lirski zapis jedne unesrećene samotne svijesti koja, u svojoj samoći preispituje etničke vrijednosti čovjekove, preispituje tragički fon čovjeka uhvaćenog u stravični vrtlog postojanja, govorenja o intimnim potresima, ali, iznad svega, pjesnikovo povjerenje u pjesmu kao neuništivo tkivo jest nešto što se teško može naći kod nekog pjesnika koji je bio prisiljen da upjesničuje stvarnost kojoj okvir postavlja rat kao bezumna pojava o čovjekovoj povijesti. Može pjesma, po ovom pjesniku, ponekad i da posustaje, ali ona nikad ne propada, ona se rađa iz svog pepela, izdigne se iznad stvarnosti zla i o toj stvarnosti uspijeva da govori čistim poetskim govorom, jer upravo ona ne gubi na svom etničkom integritetu, kao što to gotovo redovno biva kod svih pjesnika kada prilaze takvoj materiji kao što je RAT. Miloševićeva pjesma nije prihvatila ratničke trube, ona ne prihvata kadence ratničkog marša, ona se otjelovljuje u sonetu kao najlirskijoj formi. To je, možda, najveći kvalitet pjesama Velimira Miloševića Pasternak na Mojmilu. (Vojislav Vujanović: “O poeziji Velimira Miloševića Pasternak na Mojmilu”, Narodni Almanah, SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo, Sarajevo, 1996., str.111.)

Nenad Kostić: Labudov pjev (zbirka poezije), SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 1997.

“… Zbirka kao da zlatnom žicom povezuje dubinu i širinu Kostićevog čovjekoljublja u situ-aciji rasječene bosanskohercegovačke zemlje. Ta žica je nivo što djelotvorno ujedinjuje dubinu i širinu stihova. Dakle, ima nivo: i po idejama, i po težnjama, a i jasnoći i toplini kazivanja; može se govoriti o izvjesnoj neujednačenosti obrade ikazi-vanje stihova, ali to zbirci ne narušava nivo, tvore ga većina stihova…”.( Iz recenzije Tode Kurtovića).

Ivan Čavlović: Teodor Romanić

– Dirigent

(SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo. 1998. godine)

Publikacija posvećena 45 - godišnjici umjetničkog, pedagoškog i društvenog angažmana jedne osebujne , briljantne i nadasve plodotvorne karijere prezentirane od strane Ivana Čavlovića.

Teodor Romanić je rođen 1926. godine u Bjelovaru. Diplomirao je na Odsjeku za kompoziciju i dirigovao je u Zagrebu. Od 1952. aktivan je bio dirigent Orkestra narodnog kazališta u Varaždinu. Od sezone 1956/1957. dirigent je Opere i Filharmonije u Sarajevu.

Paralelno se aktivno bavio pedagogijom u svim zvanjima od asistenta do redovnog profesora. Aktivan je kao kompozitor i publicista. Do danas je objavio tri knjige stručnog i pedagoškog značaja: Sviranje partitura i izrada klavirskih izvoda, Dirigovanje i kreativnost dirigentske prakse. Njegova posljednja knjiga Muzika u Sarajevu su «sjećanja neposrednog učesnika» u vremenu i prostoru u kojem je živio i stvarao. Član i predsjednik mnogih uglednih žirija, predsjednik Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije kroz period od devet godina. Nosilac je Ordena rada i Ordena zasluga za narod, a dobitnik je i niza uglednih nagrada i priznanja.

“… U proteklih 45 godina Teodor Romanić je imao veoma bogat koncertni repertoara ostvaren u preko 150 koncerata. I za mnogo veće jubileje ovo je impozantna brojka. Mnogobrojna vrhunska djela poznatih kompozitora koja su standardni svjetski koncertni repertoar izvedena su u Sarajevu i BiH, socijalističkoj Jugoslaviji i mnogim gradovima širom svijeta. Tako je jedan naš dirigent svoje umijeće ugradio u svjetska dirigentska i uopšte svjetska dostignuća, dodavajući još ono nešto dirigentski osobno i originalno…”

Napomenimo još i to da je ova publikacija bogato ilustrovana sa 16 fotografija koje prikazuju ovog umjetnika u trenucima njegovog stvaralačkog rada i društvenog angažovanja, a sadrži i popis repertoara kojima je dirigovao.

Dragoslav Janjić: Trovanje

šampanjcem (zbirka pripovijedaka), SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2000. g.

“…Dragoslav Janjić vrlo smišljeno komponuje priču – što je slučaj i sa svim drugim iz ove skupine – tako da jedan pasus, i to nepogrešivo, posvećuje veličanstvenoj gozbi u Komandi grada – a već naredni drami Sokratovog proždiranja mrtvog gazde. Pripovijedačka tehnika nepodnošljivo raste na obje strane, ali – u suprotnostima. I u tome je, u samom montažnom postupku, ne po srodnosti, nego upravo po demonijačkoj razdjelitosti, tajna Janjićević priča, koje se, u biti, možda i ne bi mogle situirati u fantastičku književnost po do sada poznatim klasifikacijama, ali – one su, ipak i konačno, to! Zašto? Pa, po samoj prirodi stvari: iracionalitet jednog življenja se podudario sa selektivnošću piščevog odbira motivacijski gorućih jezgri, a one su, začudo, vrlo obične, svakodnevne ulične scene, u kojima ima bezbroj grotesknih igara, a kako i ne bi bilo, kad je sve pomaknuto - u ludilo.

Najstrašniji je momenat u ovim pričama što zapravo niko savršeno i nije svjestan vlastite pomjerenosti. Sve je, ustvari, normalno u opštoj abmnormalnosti i sve je logično u totalnoj alogičnosti, ali – valja to primjetiti. U tome je majstorluk Dragoslava Janjića… A malena skupina sarajevskih ratnih priča unutar knjige Trovanje šampanjcem Dragoslava Janjića pripada umjetnosti vanserijskog karaktera…” (Iz kritičkog osvrta Nenada radanovića objavljenog u časopisu Novi Izraz).

Ljiljana Beljkašić Hadžidedić: Srpska nošnja u Sarajevskom polju Etnološka studija SPKD “Prosvjeta”-Sarajevo Sarajevo 2001.

Knjiga je bogato ilustrovana sa 20 crnobijelih fotografija i 22 u koloru, te sa sedam krojnih arkova. Ovo je najopsežnija i najrecentnija studija na datu temu, sa obuhvatom od polovine 19. do polovine 20. vijeka.

“Pred nama je jedan izuzetno vrijedan rad

autora Ljiljane Beljkašić-Hadžidedić pod nas

lovom Srpska nošnja u Sarajevskom polju. Već

dugo vremena osjećala se potreba za jednom ovakvom publikacijom, budući da u našoj stručnoj literaturi nošnja u Sarajevskom polju, pa i u cijeloj Srednjoj Bosni, do sada nije temeljiti obrađena i publikovana.

Pored nesumnjive naučne vrijednosti, ovaj rad ima i praktični značaj, jer čitalac dobija osnovna obavještenja o tradicionalnoj srpskoj nošnji u Sarajevskom polju koja je nošena do pedesetih godina 20. vijeka. Ovaj rad pruža detaljna obavještenja o novoj nošnji, a ujedno je i putokaz za pravilno odijevanje i izradu nošnji za razna kulturno-umjetnička društva u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

U ovom zanimljivom i vrijednom radu autor jasno u tri dijela prezentira fundamentalnu građu koju je uglavnom sam sakupio na osnovu opsežnih terenskih istraživanja i prema materijalu iz zbirke Zemaljskog muzeja, a tumači je koristeći odgovarajuću literaturu i iskustva svog dugogodišnjeg naučnog rada.

U uvodnom dijelu autor nas upoznaje sa ekonomskim, istorijskim i geografskim karakteristikama Sarajevskog polja koje su imale znatan uticaj na formiranje i razvoj tradicionalne nošnje na ovom području. Istovremeno, u prvom dijelu, autor piše o tekstilnim sirovinama za proizvodnju odjeće, o tekstilnoj domaćoj radinosti i proizvodima sarajevskih zanatlija.

U drugom dijelu dana je retrospektiva muške i ženske nošnje ovog kraja. Na osnovu šturih pisanih izvora i predanja, autor je veoma slikovito dao opis dijelova svakodnevne i svečane nošnje (naziv, namjena, izgled, način nošnje, itd.

U trećem dijelu opširno su dana uputstva za rekonstrukciju nošnje, za način i redoslijed oblačenja, te održavanja nošnje. Rad predstavlja značajan doprinos etnološkoj nauci, a posebno koristan prilog proučavanju nošnji u Bosni i Hercegovini”. (Predgovor Svetlane Bajić).

Mladen Subotić: Embrijeva priča (kratki roman) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo 2001.

Na promociji u prostorijama SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo ovu knjigu je predstavio akademik Tvrtko Kulenović rekavši “da je prilično iznenađen tim romanom, jer autora poznaje kao kritičara koji je izvanredno strukturalno pisao o tim knjigama, a ovaj roman je po svom osnovnom karakteru najbliži pustolovnim romanima. Tako glavni junak romana nije onaj ko djeluje, već onaj kome se stvari događaju. Ali, za razliku

od egzistencijalnih romana, ovaj roman je djelo postmoderne. Njegov junak jednostavno putuje kroz događaje, kroz roman koji je pisan tradicionalnom tehnikom”. “Oslobođenje”, 29.01.2001. godine.

Amir Brka: Na pergameni lica (izbor od 100 pjesamaod 1990-2000.g. SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo, Sarajevo, 2001.g.

Ova knjiga štampana je zajedno sa knjigom Dragana Jovanovića Danilova Kvintni krug, kao zajedničko izdanje, odnosno duologija. To su prve dvije knjige u novopokrenutoj ediciji Velika biblioteka poezije u kojoj će se štampati reprezentativni izbor iz poezije savremenih autora. Ujedno, ovo je bio prvi izdavački projekat u posljednjih deset godina u kojem isti izdavač u isto vrijeme štampa djela dvaju recentnih autora iz Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije – apostrofirao je urednik edicije i predsjednik Komisije za izdavačku djelatnost Željko Grahovac.

“… Kako izmiriti etičko i estetičko u vremenu i pjevanju poslije rata? To je hamletovsko pitanje bosanskih pjesnika na koncu XX vijeka Amir Brka ponudio je svoj odgovor u prosvjećenoj i visoko intelektualiziranoj satiri ispoljenoj u dobrom broju pjesama iz zbirkr Prirodni redosljed i Bjelina paspartua. Uza sve to, njegova je satira i egzistencijalistički zasnovana, ubojita i britka kao oštrica noža koja želi «ubiti glupost u letu», kao je to volio reći veliki engleski satiričar Aleksandar Pop. Upravo taj satiričko-ironički i alegorijski oblik književnog izražavanja izvanredno se poklapa sa Brkinim intelektualnim i etičkim stavom, što ga čini od najzanimljivijih pjesničkih pojava u bošnjačkoj poeziji s kraja XX stoljeća.” ( Muhidin Džanko, iz literature o poeziji Amira Brke, str. 185).

Dragan Jovanović Danilov: Kvintni krug

(100 pjesama – izbor) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo, Sarajevo, 2001.g.

Ovaj izbor iz poezije Dragana Jovanovića Danilova štampan je zajedno sa knjigom Amira Brke Na pergameni lica kao zajedničko izdanje, odnosno, duologija.

“Danilov radi sa različitim modelima poetskog izražavanja, od klasicističkih, preko romantičarskih, do modernističkih, uključujući i znatan udeo internacionalnog, literarnog kiča, kao mešanje popularne i visoke kulture. Gledano formalno, njegov diskurs se sastoji iz niza fragmenata i u tom smislu je kolažno-montažni, ali je, kako to sam Danilov kaže, “integralan”: kada se čita, dobijaju se jedinstven osećaj i jedinstvena slika. Slika sveta koju daje Danilovljeva poezija jeste slika celine, slika hijerarhijski posvećenog sveta, gde na karakterističan način dominira “mistična” hijerarhija: minerali, pojedini metali i mramor, životinje, ljudi. Kult mladićkog i devičanskog nose sve naslage tog simbolizma od antičkog do arijevskog. Integralnost se oseća i u slici nežnosti, mekoće idealnog poretka “moje sobe koja je univerzum”. Mistično izjednačavanje mikro makrokosmosa u smislu kasne Medijale, bezvremeni metafizički prostori, koji mešaju san i stvarnost, u kojem je san – stvarnost.”. (Dubravka Đurić, iz literature o Danilovu, str.214-215).

Branislav Đurđev: Na zastarelim stranputicama SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo, Sarajevo, 2002.g.

Kako do danas nije objavljen cjelovit

prikaz pogleda Branislava Đurđeva na teorijske

i metodološke probleme savremene historijske

nauke, u uvodnom dijelu ove knjige prilogom

«Problemi savremene historijske nauke u

radovima Branislava Đurđeva» autora Vesne

Mušete-Ašćerić dat je osvrt na osnovne

teorijske i metodološke probleme u historijskoj

nauci, kojima se Đurđev bavio i kritičkim

pristupom nastojao riješiti.

“...Đurđevljevo shvatanje historije i njegov osnovni metodološki pristup historijskim problemima počivaju na njegovom shvatanju historije kao prirodno-historijske nauke. Kao pristalica tradicionalne historije, Đurđev je uvažio doprinos L. Rankea u razvoju historijografije u historijsku nauku, u razmatranju odnosa historizma i evolucionizma uzimao je u obzir formulaciju historizma koju je dao M. Veber, rješavajući neka osnovna pitanja u “zanatu” historičara uzimao je u obzir pitanje sinteze u historiji proučavajući A. Bera. Međutim, u svojoj historijskoj koncepciji Đurđev polazi od nekih osnovnih stavova Marksove historijske misli. Đurđev polazi od nekih osnovnih stavova Marksove historijske misli. Đurđev nije zagovarao tradicionalnu historiografiju XIX stoljeća, koja se bavila isključivo političkim događajima, kako su to nastojali prikazati pristalice tzv. Strukturalne historije, koji su političku historiju, neopravdano, izbaciji kao predmet svog interesovanja.

U svom djelu “Na zastarjelim stranputicama” (prvi dio pod nazivom “Takozvana strukturalna historija” objavljen je u JIČ-u, god. XXIII (1-2), 1988, str. 163-176, dok je drugi dio pod nazivom “Tradicionalna historija u krivom ogledalu” predat u isti časopis, ali do danas nije objavljen), Đurđev ukazuje da su to bile “stranputice” kojih se danas oslobodila historijska nauka. Zbog značaja problema kojima se ovaj rad bavi, a iz kojih se sagledava osnovni historijski stav Đurđeva o pojmu historije i njezinom zadatku, objavljuje se u cjelosti.

“Problem istorijskih izvora u savremenoj istoriji” (rukopis predat Institutu za savremenu istoriju Beograd i redakciji časopisa “Historija XX vijeka”) je rad kojim Đurđev rezimira i revidira svoja gledišta u vezi sa problemom izvorasaznanja u historiji. Ovaj problem u historijskoj nauci Đurđev je otvorio radom “Esej o istorijskim izvorima” (GDI BiH, XII, Sarajevo 1962, str. 7-46), ukazujući na potrebu da se ovom problemu pristupi svestrano. On mu pristupa prirodno-historijskim prilazom, osobenim za autora i u rješavanju drugih problema historijske nauke. Rad “Neki istorijsko-metodološki problemi pri upotrebi etnografskog materijala u ispitivanju naših naših plemena” u knjizi “Postanak i razvoj brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena”, Titograd, 1984, str. 149-161), odnosi se na zanat historičara, odnosno na postupak historičara sa historijskim izvorima.

“Problem istorijskih izvora u savremenoj istoriji” je rad u kojem su objedinjene dvije akademske besjede B. Đurđeva; prva pod nazivom “Problem istorijskih izvora” održana u Slovenskoj akademiji znanosti in umetnosti u Ljubljani 1969. godine, neobjavljena, i druga, održana iste godine u Makedonskoj akademiji na naukite i umetnosti, pod nazivom “Problem prividne protivrečnosti u svedočanstvima istorijskih izvora” (objavljena u Pristapna predavanja, prilozi i bibliografija, Skopje 1970, str. 55-60), koja upotpunjava prvu i razjašnjava osnovni stav autora u shvatanju pojma historijskih izvora. Ovim besjedama Đurđev je zaokružio svoja razmatranja o izvorima saznanja u historiji. Na kraju knjige saopštena je biografija i bibliografija B. Đurđeva (Autor Vesna Mušeta-Ašćerić) da bi se upotpunila slika o životu i djelu ovog svjetski poznatog i priznatog historiografa i teoretičara historijske nauke.( Iz Uvoda, str. 5-7) Knjiga Branislava Đurđeva Na zastarjelim stranputicama je dobila GODIŠNJU NAGRADU Poslovnog udruženja izdavača i knjižara BiH iz oblastii historijografija za 2003. godinu.

Dvadeset pet godina rada “Prosvjeta» 1902-1927”, izdanje Društva “Prosvjeta” - Sarajevo, 1927.g.

Reprint izdanje, SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo, Sarajevo, 2002. g.

«Ima više jakih razloga za štampanje ove knjige danas sedamdeset i tri godine nakon što je ona objavljena – bez obzira na to što njen sadržaj pripada davno prošlom vremenu. Prije svega, nužno je da sebi samima i širem kulturno-civilizacijskom okruženju predstavimo, što preciznije i što obuhvatnije, sliku kulturnog djelovanja i iživota, odnosno samog poimanja kulture kakva je već bila i kakva je već funkcionisala na istim ovim prostorima koji, na našu veliku žalost i nesreću, u ovom vremenu predstavljaju, za Evropu i za cijeli svijet, možda i najstrašniji negativni uzorak barbarizma, vanpovjesnosti i retrogradnog , anticivilizacijskog impulsa (auto) destrukcije na širim ekonomsko-socijalnom i političkom planu. U toj slici, naime, raskriva se jedan teško objašnjivi pardoks – da je prije toliko vremena društvena svijest u najširem smislu (kulturno organizovanje, materijalno ulaganje u prosvjetu, nauku i umjetnost, uvažavanje i vrednovanje duhovnih kulturnih postignuća, otvorenosti i koegzistencija jednog multinacionalnog i multikulturalnog miljea,

racionalan i brižan odnos prema baštini…) bila razvijenija nego što je danas! To je istina od koje ne smijemo i ne možemo pobjeći – i koja nas upućuje na to da se u vlastitoj prošlosti imamo na šta osloniti, kad hoćemo prevazići krizu u kojoj se sada nalazimo. Nadalje, svijetu koji se nama pozabavio kao fenomenom i problemom (u negativnom smislu) treba predočiti da mi, na ovim prostorima zaista imamo neku tradiciju kulturnog organizovanja i djelovanja – koja u mnogim aspektima može poslužiti kao uzor i kao podsticaj za rješavanje prob-lema s kojim se na tom planu danas svi suočavamo… Najzad, od posebnog je značaja za samo Srpsko prosvjetno kulturno društvo “Prosvjeta” - Sarajevo da se ovim reprint izdanjem jasnije osvijetli status, značaj i učinak što ga je ono, u te dvije i po decenije s početka ovog vijeka, imalo – ne samo za srpski narod na ovim prostorima, nego i uopšte, za širi socijalno-politički i kulturni ambijent: to bi nesumnjivo, trebalo znatno doprinijeti i povoljnijem rješenju problema restitucije, reorganizacije i administrativno pravne regulacije – od čega će ponajviše zavisiti budućnost ovog Društva» (Iz recenzije Željka Grahovca, urednika ovog izdanja).

Vojislav Vujanović : Jelena Kešeljević

SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo i 18. internacionalni festival Sarajevo – “Sarajevska zima” Sarajevo, 2002.g

“Za njeno je ime vezano nekoliko ekskluzivnih činjenica. Pripadala je an-samblu pred kojim su se, prvi put, otvorile dveri sarajevskog Narodnog pozorišta koje je, nakon niza neuspjelih pokušaja, najzad dobila status stalnog profesionalnog teatra. S druge strane, od tada pa do kraja života, pune 42 godine nije nikada, ni za trenutak, napuštala tu “Kuću na obali”.

Najzad, postavila je rekord koji, si-gurno, niko više neće oboriti: u tom je teatru odigrala 326 uloga… Svoj hod na sarajevskoj sceni počela je tumačenjem Kaline, epizodne role u Zoni Zanfirovoj Stevana Sremca, čija je premijera bila 30. oktobra 1921. godine, a okončala se ulogomVide u komediji Žaka Konfina Siroto moje pametno dijete, premijerno izvedenoj 06. marta 1959. godine. (Vojislav Vujanović: Memorandum za Jelenu Kešeljević).

Mirjana Popović: Sve je u ovoj kući SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo, Sarajevo, 2002. godine

“… Poezija Mirjane Milković, po prvi put u

cjelini objavljena u zbirci Sve je u ovoj kući, nameće neka važna pitanja kada je riječ o smislu poezije kao izrazu savremenog doživljaja svi-jeta. Stihovi Mirjane Milković prenapučeni su autoričinim osobenim estetskim poimanjima, i to najčešće u spregu sa stihovnim filozofskim konotacijama raznih životnih situacija koje pro-matra analitično pjesnikovo oko”. (Iz recenzije Aleksanndra Ljiljka).

Nenad Radanović: Antologija fantastičke pripovijetke u Bosni i Hercegovini SPКD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2004.g.

“… Strogost i dosljednost u primjeni vrhunskih kriterija bitna je i dragocjena značajka ovog Radanovićevog izbora: doista je riječ o propovijetkama anto-logijske vrijednosti, reprezentativnim za postignuća u datom žanru, pa i za pripo-vijedačku bh. prozu uopće. Priređivač je nastojao, prije svega, uraditi najbolji mo-gući izbor tekstova već afirmiranih i potvrđenih književnih veličina (kao što su Ivo Andrić, Vitomir Lukić, Risto Trifković, potom uznastojao je dati svoj prilog reva-lorizaciji naše novije književne baštine – podsjećajući

nas na izuzetna ostvarenja ne toliko poznatih i priznatih, ali za dati kontekst razvoja novije bh. književnosti značajnih i nezaobilaznih autora (kao što su Nenad Ešpek, Sead Fetahagić, Dragoslav Janjić, pa i, s obzirom na ovaj žanr pomalo neočekivani i nepoznati Zja Dizdarević i, recimo Željko Ivanković); najzad, Radanović je htio u punom sjaju predstaviti i neke nove, pogotovo u širem kontekstu nepoznate autore – kao što su Emsura Hamzić, Ljubica Žikić i Karim Zaimović… Što se tiče, dakle, izbora autora i izbora samih tekstova – Radanović je istančanim ukusom književnog znalca-posvećenika uradio nesumnjivo pravi posao: blistavoj tradiciji “pripovjedačke Bosne” priložio je na svoj način nanizanu biser-ogrlicu vrhunskih estetskih ostvarenja.

To što je i kako Radanović uradio, višestruko je značajno za naš književni, pa i kulturni prezent. Prije svega, priredio je knjigu s kojom će se bh. literatura, i ovdje i u širem ex-jugoslovenskom kontekstu, legitimirati i potvrditi kao posebna i kao velika. Još se važnijim, međutim, čini to što je priređivač uspio, možda i zahvaljujući posebnostima ovog žanra povezati i spojiti epohe, i u književnopovjesnom i u petičko-stilističkom smislu, približavajući se onom, rekli bismo aristokratskom estetičkom idealu transepohalnog univerzalizma Umjetnosti – kao najosebujnije oblikotvorno-izražajne sile Duha uopće… Takvo nešto rijetko se postiže i rijetko se susreće – u ovom našem vremenu postmodernog dekonstruktivizma, postmoderne poliaspektnosti, disperziranosti i «razlabavljenosti» estetskog-i-estetičkog.

U svakom slučaju, Radanovićeva antologija je jedno od najinteresantnijih i najznačajnijih djela ove vrste u zadnje vrijeme…» (Iz recenzije Željka Grahovca).

Dragoslav Janjić: Drame SPKD Prosvjeta-Sarajevo Sarajevo, 2003.g.

«Svaki ovaj tekst (tri drame), ponaosob, predstavlja malo remek-djelo autorovog suvremenog kretanja kroz dramsko tkivo, radilo se o prikazu nedavne ratne prošlosti ili pak o individualnim nemirima i podsvjesnim nirvanama (naoko mirnim, ali, piščevom diskretnom obradom, i izrazito burnim i nezaobilaznim u životu ovih ličnosti) pisca nobelovca kao i istraživača antičke prošlosti, u ovom slučaju Troje. (Iz recenzije Aleksandra Ljiljka).

Milorad Kostić: Zapisano u zvezdama (zbirka poezije) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2003.g.

“Ove su pjesme posvećene ljubavi. Otuda u njima toliko svježine i izvorne ljepote, otuda u njima toliko slutnje, čežnje i uzdaha koji su karakteristični za svaku, mladu poeziju. Lirske intime i ispovijesti su zasanjane, potom zašaptane, pa tek tiho i nekako nesigurno i nevješto pjesnički proslovljene. Sve je ovdje u nagovještaju, u doslućivanju, snovima i snohvaticama, pjesnički uzbuđeno, velovima sanjarstva zaodjeveno što ovoj zbirci daje draž prvotnosti i izvornosti, onom finom i tananom tkanju duše u poletu duha. Kostić pjesnički osjeća sve oko sebe i tom čarobnilu poezije koje susreće u svijetu, pridodaje svoje zanose i snove, pišući stihove sanjarske i zaljub-ljeničke, u vjeri, u uvjerenju, da će mu oni pokazati pravi put i pravi smisao života. Ljubav otvara sve puteve do srca, a poezija je vodilja na tim putevima. Tako se za Kostića već ukazuju predjeli koji će tek propjevati. Ti nagovještaji su jaki i jasni; takvi stihovi su evidentni u ovoj zbirci, takve pjesme nezadrživo teku tamo gdje će se ljubav punije i potpunije pjesnički iskazati i ostvariti”.( Iz recenzije V. Miloševića, str.67-68).

Boško Kućanski: Uzdarja (poetski zapisi) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo 2004.g.

“Uzdarje, znači dar ili poklon, koji se za plemenito i dobro u životu učinjeno, uvijek vraća. Etimološki pojam ove riječi potiče od davnina i nosi u sebi snažno značenje našeg običaja i smatra se u narodu svetinjom. Takav čin srcu je, čini se, obavezujući. Boško Kućanski je to upamtio i znao kako se i na koji način treba odužiti. Zato su Uzdarja knjiga stihova posvećenih njemu, njegovoj ličnosti i njegovom djelu, toliko značajna. Pohranivši i čuvajući tu poeziju u sebi, Kućanski sada ovim djelom čini pjesnicima i svima nama koji tu poeziju

poznajemo, uzdarje. On to uzvraća svojim likovnim djelom. Odabravši za ovu knjigu crteže iz ciklusa “Seobe” Kućanski na najbolji način odaje zahvalnost svim onim autorima koji su svoju poeziju posvetili njegovom obimnom stvaralaštvu. Takva ideja zaslužuje posebnu pažnju i vrijednost u književnoj i likovnoj umjetnosti. Trеba istaći da su ovakve knjige rijetke i obično predstavljaju prave relikvije u našoj izdavačkoj djelatnosti. Monografskog tipa i opreme, bogato ilustrovane, u ovom slučaju likovnim radovima Boška Kućanskog, ovakva djela imaju posebnu moć saznanja. U njima čitalac nalazi sazdana dva oblika umjetničko izraza koji se međusobno prožimaju i tako čine jedinstvenu cjelinu. Na taj način se ideja kućanskog obistinila u najboljem svjetlu i kao takva izrasla u građevinu što počiva na vjekovnim stubovima poezije i slikarstva. Dva umjetnička roda koja se savršeno poznaju i vole. Nije badava Vasko Popa pjevao o Bošku:

Ima tri ruke Na svakoj po šest prstiju I čelo u šumi iznad oblaka

Dakle, Kućanski je vjerodostojnost koja se u uzdarju potvrđuje i kao takva traje. Rijetki su umjetnici takvog kova i nauma. Pa, prema tome, ova knjiga, kad ugleda svjetlost dana, biće uzor i preporuka svakome!” (Recenzija Dragoslava Janjića .

Branko Čučak “Čovječe, u životu nisam čuo ovako tužnu priču” (zbirka poezije) SPKD «Prosvjeta» - Sarajevo Sarajevo, 2004.g.

«…Upravo je danads čini mi se, to vrijeme u kojem ovu poeziju možemo i moramo «uzeti ozbiljno» i prepoznati kao jedno od dragocjenih i snažnih vrela iz kojih će, u razdoblju od kraja 80-tih do danas, izbiti i poteći rijeka bh. poezije (koja bi na karti evropske kulture morala biti d

o b r o uočljiva da nije… da nije to što jest: da jezik kome pripadamo nije tako mali i da sudbina koju su nam odabrali nije tako prokleta). Čučak je danas, nesumnjivo, u z o r a

n autor kad je riječ o nepotkupljivom, fajterskom stavu d e p a t e t i z a c i j e, d e k o n s t r u k c i j e, i i r o n i z a c i j e date nam stvarnosti i kad je riječ o poetičlo- stilističkoj dosljednosti i profiliranosti: taj isti Čučak kojeg su prije četvrt vijeka tako skloni bili podvesti pod onu slikovitu i sočnu devizupoštapalicu iz jedne sjajne fantastičke priče Riste Trifkovića (“Šala, komika, zajebancija!”) taj se Čučak danas već doima kao oporo i dramatično recentanozbiljan pjesnik”. Iz recenzije Željka Grahovca.

Velimir Milošević: Bagrem bašta (Veče vinske poezije) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2005.g.

“… Bagrem bašta” je, na svoj način i zavještajna knjiga nas, koji želimo nazvati se njegovim prijateljem, okupljenim oko redakcije Bosanska vila, čiji je član bio i Velimir Milošević. Svojevremeno je upravo Bosanska vila objavila, kao svoj podlistak, njegove pjesme sa ovim fascinantnim nazivom naslovom: Bagrem bašta. Ambicija je: prevesti u oblik knjige ovo što je, najprije objavljeno u formi podlistka. U knjizi se nalazi 50 pjesama. To je 50 lirskih traktata u kojima pjesnik proniče u svoju svakodnevnicu tražeći moguće suglasje između sebe i svijeta. To je suglasje odvajkada tražio, prizivao prepoznavao sebe u toj svakodnevnici, kao viteza izdignutog koplja prema suncu kako bi tome suglasju dao onaj himnički ton u kojem je svoje duhovno bokorenje nalazio onaj suvišak energije koju je pjesnik uvijek nosio u sebi. I uvijek je bio zahvalan toj svakodnevnici što je ona iz sebe «izažimala” onaj supstrat koji je on, potom, modelirao u suglasju sa sop-stvenim nemirima kojima i navješćuje prisustvo sebe u toj svakodnevnici i što može njenu gradbenost da uluje u ono što on nosi u sebi, a koja se ne temelji na neposrednom iskustvu, već dolazi iz potmulih prostranstava nasljeđa dalekih pređa, ili što je on dosegao onim senzorima kojima se proniče u vrijeme koje tek dolazi, koje iskušava u sebi i prije moguće iskustvenosti, kao što je smrt. U tim ranijim pjesmama Velimir Milošević definiše dimenzije pjes-nika: one su daleko šire od stvarnosnih horizonata, sežu u prošlost i budućnost. Te dvije mogućnosti pjesnikove: proživljavanje i doslućivanje, čine kružnicu u koju se smiješta svijet ove knjige…

Vino se često pojavljuje u njegovoj poeziji, reklo bi se da je ono konstanta njegove inspiracije. Ono poprima karakter unutarnjeg hedonizma, koji je u dubokoj korespodenciji sa njegovim osjećanjem “suviška” životne energije i poprima, kao kod helenskih pjesnika, pa i kod Homera, Hajjama ili Hafiza. Kada se, pak, vino pojavi u svojevrsnoj alternaciji sa medovinom, onda se u poeziji Velimira Miloševića pojavljuje još jedan karakter koji vino poprima, u modernoj poeziji neobično, ali u njegovoj poeziji poprima svoje standardno pozivanje na saborovanje, na poziv onog slavenskog koje je u njemu živjelo u svom nepatvorenom vidu…”. (Iz predgovora Vojislava Vujanovića: “Anakreontika Velimira Miloševića”).

Ljubica Žikić: Slike raspuklog vremena (zbirka priča) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2005. g.

“Mada starija od Karima Zaimovića spisateljica Ljubica Žikić se književno objavila kao fantastičar pričama koje još nije sabrala u knjigu, ali njihovo objavljivanje i kritika i čitalačka publika snažno su zamijetili! Žikićeva je unijela novum ne samo u bosansko-hercegovačku fantastičku priču, nego i u najširem smislu te riječi, usudivši se da prozno kazivanje jednostavno poništi približivši ga ekskluzivističkom lir-skom srodstvu. Da pojasnimo. Samo je lirik bio u stanju da svoj ego proglašava slučajem cijelog svijeta, dok su prozaisti operisali sa sasvim drugim sredstvima – objektivističkim odmicanjem od vizije, ili vođenjem proznog toka u formi ptvoga lica. Na oba ova načina se prozno podrazumevalo kao, na kraju krajeva, donekle i samo objektivna slika svijeta u drugom slučaju i sami sporedno upleteni. Ljubica Žikić se usudila da piše tačno ono što se njoj desilo, a kako se i ona, dakako, “ubraja” u ljude, tražila je srodnike koji će u njenom Jastvu naći i svoj slučaj, a “slučaj” je, otprilike uvijek isti. S jedne strane će čitaoca podsjetiti na neku od vlastitih situacija, a drge otopliti vlastitim umjetničkim uobličenjem u kome će se naći kao u čarobnoj mreži bajke koju nije doživio ali se u njoj iznenada obreo kao u novoj i obogaćenoj javi. Tako je Ljubica Žikić, u ovoj Antologiji, od novih osvojila, uz Karima Zaimovića, jedno od značajnih mjesta…” Nenad Radanović: “Fantastička pripovijetka u Bosni I Hercegovini”, str.39-40).

Prve dvije priče iz ove zbirke «U znaku trešnjinog cveta» i “Mašinovođa lokomotive 05” su uvrštene u Antologiju fantastičke pripovijetke u Bosni i Hercegovini. Treća priča “O žabi koja je kreketala na vrhu jabuke” dobila je prvu nagradu na anonimnom konkursu “Zijo Dizdarević”, a četvrta “Tetovaže grada” je priča koju je časopis Diwan preveo na engleski jezik i objavio u posebnom izdanju posvećenom predstavljanu bh. književnosti u svijetu.

Zbirka priča Slike raspuklog vremena je na konkursu Fondacije za izdavaštvo/nakladništvo Vlade Federacije BiH dobila nagradu u 2005. godini, kao i nagradu Udruženja izdavača i knjižara BiH za najboljeg autora u 2005. godini.

Dejan Đuričković: Svjedočanstva vremena - Književnost u srpskim listovima i časopisima u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske vladavine (1878-1918) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2006.g.

“... Nakon što je 1878. godine, na Berlinskom kongresu, dodijeljena na upravu Austro-Ugarskoj Monarhiji, Bosna i Hercegovina je za narednih četrdeset godina, koliko je trajala austrougarska vladavina u njoj, doživjela krupne promjene – političke, društvene, kulturne, ekonomske i svake druge. Za tih četrdeset godina, oživjelo je u njoj istorijsko pamćenje, javili su se na Zapadu školovani narodni vođe, brojni pisci, kulturni i javni radnici koji će biti usta naroda, izražavati i tumačiti narodnu volju, želju za slobodom, demo-kratijom, prosvjetom, kulturom, modernijom književnošću, modernijim živo-tom, napretkom u cjelini.

Tribina tih velikih diskusija, tih velikih narodnih problema i potreba, bile su naravno, vladine institucije, ali jednako tako, i prije njih, listovi i časopisi i književnost u njima objavljivana, koja, iako imaginira život, ne može da se odvoji od njegovih realnosti.

Ovaj pregled književnosti u srpskim listovima i časopisima austrougarskog perioda prilog je osvjetljavanju književnog života u simultanosti i koegzistenciji njegovih predstavnika i tumača, onakvog kakav se on ispoljavao u listovima i časopisima naznačenog perioda. Rad nastoji da srpsku književnost u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske vladavine predstavi iz aspekta književnog života, sa njegovim unutrašnjim interferencijama i spoljnim vezama – sa srpskom književnošću u Srbiji i drugdje, te sa književnostima zajedničkog jezika, hrvatskom i bošnjačko-muslimanskom, i sa književnostima drugih jezika (prevodi), da putem njih ocrta i opšti društveni okvir, duh i ideje epohe, književne tokove, smjenu stilskih modela, odnos prema kolektivu, tradiciji, itd.

Period koji pokriva ovaj pregled suštinski je obilježen novim statusom pisca i njegovog djela u odnosu na društveni i kulturni život. Slabo stimulisan za svoj rad, s uvijek prisutnim osjećanjem da je, svojom djelatnošću, na margini društvenih zbivanja, srpski pisac je u ovo vrijeme, s izvjesnim zakašnjenjem, bio fasciniran jednim izrazito modernim fenomenom: fenomenom štampe, njenog snažnog društvenog uticaja, u kojem je žudno priželjkivao da ima svoju ulogu. Svijestan da mu, uvijek udaljenom od čitalačke publike, ona pruža ne samo stabilnu finansijsku potporu već i novu mogućnost komuniciranja sa masom i djelovanja na nju, on je objeručke prihvatio saradnju sa njom. I nema pisca ovog perioda čije radove nećemo naći na stranicama dnevne štampe i periodičnih publikacija… … Zapazivši takvu, izvanredno značajnu ulogu koju je štampa počela dobivati u savremenom životu ljudi, Isidora Sekulić je vodila zanimljivu statistiku o prirodi materijala objavljenog u četiri politička lista i dva časopisa i o tome s oduševljenjem pisala u Bosanskoj vili: “Dobili smo jednu nevjerovatnu otmjenu statistiku, jednu enciklopediju. Taj je pregled predstavljao toliko znanja, toliko načitanosti, toliko stvarnog i kritičkog posmatranja, da smo preneraženi stali pred ogromnim značenjem današnje žurnalistike”… … Važnost štampe, o kojoj je pisala Isidora Sekulić, i za književnost kod nas u Bosni i Hercegovini, vidljiv je, nadam se, i iz pregleda književnog materijala i ideja u njemu sadržanim koji se daju u ovoj knjizi… … U listovima i časopisima o kojima je ovdje riječ ocrtavaju se dva bitna segmenta srpske književnosti u Bosni i Hercegovini: jedan koji se tiče književnog života i listova i časopisa u kojima je književnost objavljivana,

Mladen Kaurin: Povjerenje nepoznatih (zbirka poezije) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2006.g.

“… U zbirci pjesama Povjeranje nepoznatih autor je sakupio ono najbolje što je stvorio u svom pjesničkom radu. Pjesme je podjelio po svojoj tematici u tri dijela i to: Povjerenje nepoznatih, Svjetlost mraka i Esprito. Na osnovu ove podjele dobivano potpunu sliku onoga što čini život današnjeg mladog čovjeka. Tako Kaurin u svojim pjesmama govori o društveno-socijalnim problemima, o ličnim iskustvima u ratnoj i poratnoj Bosni i naravno, o ljubavi, ali na takav način

da ne upada u zamku patetičnosti i sladunjavosti. On piše smiono, moglo bi se reći odlučno, kao da je već priznati pjesnik. Takav način pisanja nosi sa sobom niz nedostataka, međutim, u poeziji Mladena Kaurina njih je daleko manje nego onoga što je kvalitetno.

On je iskren, veoma iskren pjesnik, a ta iskrenost tjera nas da njegove pjesme čitamo, što bi se reklo “u jednom dahu”. Najiskrenije ujedno i najkvalitetnije su mu ljubavne pjesme u trećem ciklusu ove zbirke Esprito .

“… Posebnu težinu i emotivnu snagu nose pjesme posvećenim njegovim najbližima, ocu, majci i sestri. I mislim da na fonu ovih ostvarenja pjesnik može postići jako puno…”. (Iz recenzije Haruna Rizvanbegovića).

Ljubica Žikić: Ravnoteža pera Eseji, ogledi, impresije SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo, Sarajevo, 2007.g.

Prva knjiga književnokritičkih tekstova Ljubice Žikić sadrži ukupno dvanaest studija i osvrta, nastalih uglavnom u posljednjih deceniju i po, koji su gotovo svi i objavljeni u tekućoj književnoj periodici (u “Bosanskoj vili”, “Odjeku”, “Životu”, “Diwanu”, “Novom Izrazu”). Pri tome, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu pretežni dio sadržaja ove knjige čine studije o književnom djelu Ćamila Sijarića (o romanima “Konak”, “Bihorci”, “Kuću kućom čine lastavice”, “Raška, zemlja Rascia”, o Sijarićevim putopisima i o produktivnoj vezanosti njegove poetike za kulturnu baštinu sandžačkog kraja). Preostali tekstovi su književni prikazi djela koja su se pojavljivala u posljednjih desetak godina, a svojom poetikom, duhovnim postavom, autorskom osobenošću ili stilom na neki su joj način bliska (riječ je o proznim ostvarenjima Eve Ras, Božidara Živanovića, Radoslava Marjanovića, Dena Brauna i Vitomira Martića, te o poeziji Velimira Miloševića. ( Iz recenzije Željka Grahovca).

Pavle Ilić: Hronika gordog hoda (Ljetopis roda Ilića) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2007. g.

«Ispisivanje porodičnog stabla nosi na sebi bitne oznake privatnosti, nosi u sebi značajke koje izlaze iz tog okvira i proiciraju se na viši značenjski plan na kojem se podaci, vezani za njegovu porodicu, uopćavaju, i time znatno proširuju svoje vrijednosno polje.

Tome su doprinijele dvije činjenice. Pavle Ilić pripada jednoj od najznačajnijih trgovačkih porodica Visokog u posljednjih stoljeće i po, kroz njihovu sudbinu se prelama mnogo toga što je sadržavalo i ukupno povjesno kretanje ovog historijskog grada u tom periodu, pa, dok Pavle Ilić

govori o svojoj porodici, istovremeno govori o bitnim zbivanjima samog grada. Druga činjenica je vezana za vrijeme u kojem je sam autor ove monografije živio. Bilo je to krajnje turbulentno vrijeme uoči, za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata. To vrijeme sveopćeg stradanja čovječanstva, ali je posebno tragično bilo za naciju kojoj pripada Pavle Ilić.

Pavle Ilić je Srbin i njegov je narod doživio stravične pogrome u prostoru na kojem je bila uspostavljena vlast Nezavisne države Hrvatske čiji je jedan od državnih ciljeva bio: istrijebiti sve Srbe, kao i Jevreje, iz prostora na kojem je bila uspostavljena ustaška vlast. Visočki Ilići su podijelili sudbinu svog plemena, čak, kroz sopstvenu sudbinu i jače akcentirali sveopća stradanja. Ustaška deviza bila je precizna: trećinu Srba istrijebiti, trećinu pokrstiti i trećinu protjerati. Visočki Ilići su se našli u trećoj skupini: morali su napustiti ogromno imanje stečeno kroz nekoliko generacija i zaputiti se u neizvjesnost.

Put ih je vodio u Srbiju, u izbjeglištvo, pod takođe neku vrstu kvislinške vlasti. Na cilju ih je čekala krajnja neimaština, zlopaćene po tijesnim i tjeskobnim stanovima sa jednim ili dva sobička, glad ponižavanja. I opet: njihova je sudbina bila ogledalo u kojim se ogledalo sveopće ljudsko stradanje.

Kroz sudbinu porodice Ilić mi zorno doživljavamo sve ono što je doživljavalo srpsko pleme u svojoj ukupnosti. Stoga monografija Pavla Ilića o porodičnom stablu Ilića jeste poziv za nezaborav!» (Iz Pogovora Knjiga metafora nezaborava Vojislava Vujanovića, str.265-266).

Marijana Čejović: Konačno vedrina (zbirka pjesama i lirskih zapisa) SPKD “Prosvjeta” - Sarajevo Sarajevo, 2007. g.

“Protočnost je osnovna karakteristika zapisa Marijane Čejović, bez obzira odvijala se ona kroz poeziju ili prozu. Radi se o protočnosti duše, i samo onaj koji se tako tečno i tekući izražava istinski poznaje svoju unutricu, jer duša je tekućina koja obliva sve svjetove kao što ih potapa u sebe, i teče dalje, ka horizontima novih mirisa, uljevajući se u njih, sluteći kraj – ili početak sebe, ili novog svijeta, koji je možda najstariji i izvorni. Marijana je dijete tekućih riječi koje «hoda gegajući se nesigurno i nesvjesno. Da li će ikada stići pitanje je na kojem počiva sva historija – za dijete. U težnji da ćemo opet jednom ispuniti prostor djetinjstva ponovo smo stvorili svijet. Neko je napravio tonove, neko vesele, a neko sumorne boje, neko velike, a neko male riječi, riječi male i velike kao ljude ?”

Marijana Čejović je berač tih riječi koje teku i zriju kao plodovi sa nepoznatog drveta, sakupljač koji ne zapinje na klišeima i ne dvoumi se predpreprekama koje srcu postavljaju idiomi. Ona sve to tiho ruši, ne kao poplava,no baš kao ta tekuća voda, izvora koji se ne da zamutiti standardnim nevažnostima. Ona poštuje čovjeka i njen pogled s milošću gleda bližnjega, ali ne dopuštajući da joj fetiši koje ljudi nameću jedni drugima zamuti pogled ili da zaustavi stihotok gromoglasnim simbolima i retoričkim pitanjima. Takav je stil znak iskonske snage jednog obuhvatnog senzora života, zvanog autentičan duh…» (Izvod iz recenzije Admirala Mahića :Kad više nisam bila A, str. 69).